Knjigu ‘Izabrana djela nadbiskupa Vicka Zmajevića’ autora dr. don Vinka Kraljevića u nakladi izdavačke kuće Salesiana predstavili su u srijedu 25. studenog u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru prof. dr. Serđo Dokoza i don Rudi Paloš. Na 557 stranica Kraljević je u knjizi sabrao rukopise Vicka Zmajevića koji su bili u raznim arhivima i knjižnicama u Italiji i Hrvatskoj, a on se zauzeo u njihovom pronalasku i istraživanju.
U knjizi koja je plod dugogodišnjeg autorovog rada objavljeni su dokumenti na talijanskom jeziku s prijevodom na hrvatski jezik, a obuhvaćaju razdoblje od 1695. do 1744. g. Ta je pisma i izvješća Zmajević slao Kongregaciji u Rim i crkvenim dužnosnicima. Prvih četrdeset pisama Zmajević je poslao iz Perasta, u razdoblju od 1695. do 1709. g.; dvadeset i šest pisama iz Kotora (1709.-1712.), dva iz Budve i jedno iz Venecije (1713. g.). Sedamdesetak pisama napisao je u Zadru i poslao ih iz Zadra (1714.–1744.).
Objavljena 234 dokumenta-teksta Zmajevića pisana su izvorno na talijanskom, a dva na latinskom. Temelj tog odabira u knjizi je tema njihovog sadržaja; odnose se na pravoslavno življe, njihovo doseljavanje i smještaj u Dalmaciji te odnos dviju vjera prilikom njihovog dolaska. Dokumenti pokazuju značajnu dimneziju povijesnog razdoblja koja je cijelo stoljeće bila zapostavljena iz političkih razloga.
„To je vrijeme kad se prvi pravoslavni živalj doseljava u Dalmaciju i stupa u odnos sa starosjediocima, a pravoslavna Crkva dolazi u dodir s katoličkom. Tu problematiku nije bilo zgodno obrađivati u vrijeme prve i druge Jugoslavije. Ta je tema prepuštena Crkvi i svećenicima da obave taj posao sa strane, da ne budu u središtu zbivanja i da budu incognito po pitanju znanosti“ rekao je Dokoza, dodavši da je ta knjiga u nizu knjiga slične problematike, među kojima je kapitalna ‘Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji’ mons. dr. Mile Bogovića.
Ostale su knjiga dr. fra Marka Japundžića koji obrađuje i Matea Karamana (1700.-1771.), nasljednika Zmajevića te ‘Masovni prijelaz katolika na pravoslavlje’ Krunoslava Draganovića i ‘Pravoslavci u spisima Vicka Zmajevića’ Vinka Kraljevića, koja nije objavljena na hrvatskom. „Svećenici koji su jako uložili trud u to istraživanje pokazali su kako su se, kao i onda u doba obrane od Turaka, i sad kad su to radili, postavili kao predziđe kršćanstva i hrvatstva“ rekao je Dokoza.
Dokoza je opisao povijesni okvir tog razdoblja. To je 18. st. kad su Venecija i Turska, dva najznačajnija čimbenika kreiranja povijesti u to vrijeme, na zalazu. Tada valovi pravoslavnog stanovništva iz turskih krajeva, gdje ostaju bez sredstava za život i plaća, dolaze u mletačku Dalmaciju.
„Zmajević je živio na tromeđi katoličanstva, islama i pravoslavlja, živi je svjedok tih zbivanja. Bilo mu je važno sačuvati katoličanstvo na području Osmanskog carstva u što većoj mjeri, sačuvati katoličku vjeru u Dalmaciji. Taj je motiv u svim pismima“ rekao je Dokoza, dodavši kako je u početku Zmajević bio vrlo dobrohotan i izlazi im ususret u svim poljima, a kasnije opominje sve kojima piše da su lukavi i opasni, da hine jedno a rade drugo.
Zmajević kaže da su napravili odmak od grčke pravoslavne vjere, da je ispravno pravoslavlje onako kako ga živi grčka Crkva, a da je Srpska pravoslavna crkva napravila korak prema iskrivljavanju. Zmajević ih naziva hereticima i navodi i konkretne primjere. Npr., ne poštuju svete slike u latinskim crkvama, ne priznaju samo latinsko krštenje, pa ponovno krste one koji su kršteni po latinskom obredu, ne priznaju jedino latinski oltar. Zmajević ih ‘napada’ po pitanju dogme i obreda i kaže da su ti heretici protivnici latinskog obreda i pape. U izvornom tekstu ih naziva šizmaticima, tj. raskolnicima.
Venecija nema osjećaja za opasnost pojave pravoslavaca u katoličkim provincijama poput Dalmacije, u što ih uvjerava Zmajević, ali je ipak u više navrata uspio da Senat donese zaključke protiv krivovjerja. „No oni ulaze na sve pore. Pravoslavci šalju pisma, poslanstva u Veneciju, podmićuju, lobiraju i stječu određeni broj pristaša, pa je Zmajeviću teško u tom duhovnom polju. Glavno pitanje vodi se oko jurisdikcije, tko je glavni na vjerskom polju u Dalmaciji“ rekao je Dokoza, podsjetivši da u to vrijeme, tko je imao uza se crkvenu vlat, mogao je vladati.
Pravoslavci su se htjeli podrediti i pećkom patrijarhu, izvan Mletačke Dalmacije, što je značilo da bi velik dio stanovništva Dalmacije primao direktive s turske strane granice. To je bilo opasno, Zmajević je to prvi uočio i borio se protiv toga, rekao je Dokoza.
„U tim zbivanjima i dokumentima može se vidjeti niz smicalica koje su pravoslavci radili kako bi se utaborili u ovim krajevima i dobili pravo na jurisdikciju i svoju crkvenu vlast. To je značilo da bi se i dio prihoda davao pravoslavnoj Crkvi. Venecija i generalni providur nisu pokazali veliko razumijevanje za sve te događaje“ rekao je Dokoza, istaknuvši i aktualnost tih nastojanja riječima: „Nekad se nije priznavala crkvena hijerarhija, a sada državnost“.
U želji za izobrazbom hrvatskog klera i zaštite katoličanstva te postavljanja domaćih ljudi koji poznaju mentalitet svog naroda pa će i bolje reagirati u dodiru s pravoslavnima, Zmajević je utemeljio i sjemenište u Zadru da obrazuje svećenstvo na hrvatskom jeziku.
Dokoza je ukratko predstavio i biografiju Vicka Zmajevića, čiji je životopis donesen u knjizi. Rodio se u Perastu 23. prosinca 1670. g. Predstavljao se kao Dalmatinac, dakle, Hrvat, a ne Crnogorac. Stric mu je bio Andrija Zmajević, barski nadbiskup. Brat mu je bio vješti pomorac, admiral u floti ruskog cara Petra Velikog na Baltiku. Nakon studija u Rimu i doktorata (1695. g.), bio je svećenik u Perastu, a 1700. g. je postao barski nadbiskup. Stolovao je u Baru, Budvi i Kotoru, to se mijenjalo zbog sigurnosnih razloga.
U isto vrijeme bio je povjerenik za katolike na području nekih zemalja pod osmanskom vlašću: Srbija, Albanija, Bugarska, Makednija, Crna gora i Kosovo. Brinuo se 45 godina za misije u tim krajevima i malo tamošnjih katolika. Krajem 1712. g. izrazio je želju prijeći u Zadar na mjesto zadarskog nadbiskupa, kako bi njegova služba povjerenika za katolike na turskom području u Zadru bila uz središte vlasti, generalnog providura koji je stolovao u Zadru. Time bi ta blizina dovela do efikasnijeg djelovanja na turskom području, nego upravljanjem iz Kotora i Budve. Kongregacija je to uvažila i 1713. g. je premješten iz Bara na stolicu zadarskog nadbiskupa.
Umro je 1745. g. i prema vlastitoj želji pokopan je u crkvi Gospe od Zdravlja u Zadru.
Na kraju knjige su i likovni prilozi, fotografije nekih dokumenata, Zmajevićev pastoral, obiteljski grb, kameni natpisi, povijesne karte Dalmacije i konfesionalna karta Europe u to doba.
Predgovor ‘O nadbiskupu Vicku Zmajeviću nikad dosta’ napisao je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, petnaesti nasljednik nadbiskupa Zmajevića. Predstavljanje je održano u sklopu manifestacije ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ i ujedno je javno najavilo djelovanje Društva za povjesnicu Zadarske nadbiskupije Zmajević.
Moderator događaja je bio prof. dr. Josip Faričić, a nastupio je i Zbor Klasične gimnazije Ivan Pavao II. pod vodstvom Nele Šarić. Zahvalnu riječ svim sudionicima uputio je i autor Kraljević koji je samo radi toga došao iz Njemačke gdje kao svećenik trenutno djeluje.
Don Rudi Paloš je podsjetio da su salezijanci 1975. g. osnovali Katehetski salezijanski centar koji je izdavao i knjige, a od 1992. g. postoji sadašnja nakladnička kuća Salesiana koja je 2009. g. preuzela cijeli rad koji je obavljao Katehetski salezijanski centar te je on prestao postojati.
O autoru Vinku Kraljeviću
Dr. Faričić je predstavio i djelovanje don Vinka Kraljevića, podrijetlom iz mjesta Čerigaj, Dubrava iz župe Široki brijeg u BiH. Prvi razred Klasične gimnazije pohađao je u Zadru, potom salezijansku Klasičnu gimnaziju u Rijeci i Križevcima gdje je završio i državnu gimnaziju s pravom javnosti, jer klasična nije bila priznata od države.
Na KBF-u Zagrebu završio je šestogodišnji studij gdje je i doktorirao. Odlazi na specijalizaciju u Rim na tri sveučilišta: Salezijanu, Gregorijanu i Pontificio Istituto Orientale, gdje je specijalizirao dogmatsku teologiju. God. 1996. na Gregorijani, gdje je završio i studij filozofije, doktorirao je na temu ‘Pravoslavni u spisima Vicka Zmajevića’.
Nakon Rima, u Hrvatskoj je više godina djelovao kao vjeroučitelj studenta pri crkvama Marije pomoćnice na Knežiji i sv. Martina u u Zagrebu.
Objavljivao je članke u listu ‘Mi’, znanstvene i druge članke u časopisu ‘Kateheza’. Napisao je i objavio knjige Osporavani čovjek, Stazama mladih molitelja, Obasjani svjetlom neba, Put u spašenu budućnost i Čežnja za oslobođenjem. Priprema još nekoliko knjiga duhovnih tema.
Nakon rada sa studentima u Zagrebu otišao je u Njemačku. Deset godina je djelovao u župi Hörmannsdorf u biskupiji Eichstätt, zatim u HKM-u Mittelbaden. U Karslruheu i nekoliko drugih gradova održavao je vjeronauk i seminare kršćanske meditacije. Knjiga je u četvrtak 26. studenog predstavljena u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima, gdje je kulturni događaj priredio župnik Tunjo Blažević, domaćin subraći svećenicima salezijancima.
Ines Grbić
