1. Današnja nedjelja, kojom završava liturgijska godina, posvećena je Kristu Kralju, gospodaru vremenâ i prostorâ. Svaku se godinu pohranjuje u arhiv povijesti gdje će biti čuvana do sudnjeg dana, kad će o njoj Krist, gospodar vremenâ i prostorâ izreći svoj sudski pravorijek. Završavajući crkvenu godinu blagdanom Krista Kralja liturgija nas podsjeća na tri bitne odlike koje su vezane uz ime Isusa Krista. On je najprije stvoritelj, jer ”u njemu je sve stvoreno, na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo. Sve je po njemu i za njega stvoreno. On je prije svega i sve stoji u njemu. On je glava tijela Crkve. On je Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak”, kako o njemu piše apostol Pavao u svojoj poslanici Kološanima (Kol 1, 15-18). Krist je, dakle, ”alfa i omega”, početak i svršetak povijesti. Jer, sve je po njemu i za njega stvoreno.
No, on je i otkupitelj jer smo ”njegovom predragocjenom krvlju otkupljeni”, kako svojim Efežanima tumači apostol Pavao kad veli kako nas Otac Nebeski u njemu izabra prije postanka svijeta. Jer, njegovom krvlju imamo otkupljenje po bogatstvu njegove milosti!” (Ef 1, 3–7). I na koncu ono što je osobito vezano uz današnju svetkovinu Krista Kralja, on je sudac koji će ”suditi žive i mrtve”: “Kolik strah će na sve pasti, kada sudac s višnje vlasti, dođe pretrest ljudske strasti”. U današnjem viđenju iz prvog čitanja slušali smo kako prorok Danijel vidi u oblacima Sina Čovječjega kojem bijaše ”predana vlast, čast i kraljevstvo da mu služe svi narodi plemena i jezici”.
2. Kad je anđeo navjestio Mariji da će postati Majkom Božjom, rekao joj je kako će dijete koje će ona roditi ”biti veliko i zvati se Sin Svevišnjega, te da njegovu kraljevstvu neće biti kraja” (Lk 1, 32-33). Kad za mjesec dana budemo pjevali božićne pjesme, koje opisuju radost betlehemskih pastira, čut ćemo kako se klanjaju novorođenome kralju. A dva tjedna iza toga, uz proslavu blagdana Bogojavljenja, obilježit ćemo poklonstvo triju kraljeva s istoka, koji donose darove Isusu Kralju. A pri kraju korizme čut ćemo proročke pozive: Recite kćeri sionskoj, evo kralj tvoj dolazi! Posebice na Cvjetnicu slušamo poklike razdragane mase kako pjeva Isusu kralju na njegovom ulasku u Jeruzalem: ”Hosana sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana kralju Davidovu!”
U današnjem razgovoru iz Ivanovog evanđelja čuli smo Pilatovo pitanje: ”Jesi li ti kralj židovski?” Isus odgovara: ”Dobro veliš, ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je prijatelj istine, sluša moj glas!” (Iv 18, 37). I mi smo se danas okupili kao i svake nedjelje čuti njegov glas. Čut ćemo ga i na kraju vjekova kad dođe suditi žive i mrtve. Nadamo se, vjerujemo i želimo da nam tada uputi mili poziv: Slugo dobri i vjerni, uđi u veselje Gospodara svoga! Jer, bio sam gladan i nahranio si me. Bio sam žedan i napojio si me. Bio sam bolestan i pohodio si me. A na naše pitanje kad je to bilo, on će nam odgovoriti: ”Zaista vam kažem, što god ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili” (Mt 25, 45).
3. U dalekoj zemlji na istoku, veli jedna priča, kralj je htio vidjeti kakvi su mu podanici, pa je skinuo kraljevsko odijelo i obukao prosjačko. Pošao je u jednu pokrajinu vidjeti kako će se ljudi prema njemu ophoditi. I doživio je svašta. Jedni su ga već na samom pragu tjerali iz kuće dajući mu osušenu koricu kruha i nazivali ga “skitnicom i neradnikom”. Drugi su već izdaleka vikali, psovali i gađali ga okrajcima trulog voća ili povrća. A treći su puštali pse neka ga poplaše i otjeraju iz sela. Na kraju sela on je ušao u jednu kuću dvoje staraca koji su ga primili i pogostili onim što su imali: šalicom mlijeka i kriškom kruha. Na kraju dana prosjak se vratio u svoje kraljevske odaje. Slijedećih dana, nastavlja priča, poslao je pozivnicu svojim podanicima i pozvao ih neka dođu na kraljevsku gozbu. Ljudi su se osjetili počašćenima što ih kralj zove, pa su obukli najljepša odijela i krenuli prema kraljevskom dvorcu.
Svakoga je za stolom čekalo ispisano njegovo ime. I kad je odsvirala svečana himna, počeli su poslužnici donositi hranu i dvoriti goste. Svi su međutim bili iznenađeni jer to nije nalikovalo na kraljevsku gozbu, već na sirotinjski ručak. Poslužnici su, naime, servirali stari pljesnjivi kruh, krumpirove otpatke, trulo voće i povrće. Jedino ispred dvoje staraca, koji su neki dan pogostili onog prerušenog siromaha, bio je serviran obilat kraljevski ručak. Kad se, međutim, u dvorani pojavio onaj prosjak, okupljeni su bili u čudu. No, iznenađenje je nastalo kad je odložio sirotinjsko odijelo i obukao kraljevsko. Uzvanici su tada sve shvatili i ostali bez daha, te pognute glave slušali samo jednu rečenicu: Za ručak ste dobili upravo ono što ste mi ponudili neki dan u svojim domovima.
4. U priči ovog kralja s istoka prepoznajemo Isusa kralja koji se šeće neprimjetno među nama u licima najpotrebnijih. Stoga susresti siromaha i biti prema njemu velikodušan, znači susresti samoga Krista. “Bio sam gladan, žedan, utamničen..” Rečenica na susretu s podanicima, “za ručak ste dobili ono što ste mi neki dan u svojim kućama ponudili”, parafraza je Isusovih riječi: “Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili” (Mt 25, 45). Ovozemaljskim kraljevima važni su bogatstvo, moć i uspjeh, a Isusu su važna ljudska srca koja čeznu za dobrotom, pravdom i mirom. Isus na koncu završnog suda ne odbacuje one s lijeve strane zbog toga što su lagali, krali, ubijali i drugo što nevaljalo činili, već zato što nisu dobro činili, nisu vodili brigu o svojim bližnjima.
Bog prosuđuje ljude po njihovom stavu i ljubavi prema bližnjima. A kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, nadamo kako će i nas prepoznati jer smo vršili zakon bližnje ljubavi. Stoga njemu, kralju ljudskih srdaca, već danas povjeravamo svoju vječnost i budućnost, te izričemo pohvalnu pjesmu koju je sročila hrvatska duša dok je u zanosu razmišljala o Kristu kralju: “Isuse Kralju, Isuse slavo, vječna Ti hvala beskrajna čast. Nebo je Tvoje prijestolje divno, svemirom tvoja stere se vlast. Slava Ti kralju, slava Ti Bože. Pred tobom sve je pepeo prah. Dokle smo tvoji, tko nam što može. Ti si nam snaga, ljubav i strah”. Slava Kralju čija su vremena i vjekovi! Njemu slava i čast u sve vijeke vjekova. Amen.
mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala sv. Stošije, 22. studenog 2015.