Zahvalimo Kristu za dar sebe i onih koji ga prinose
(Misa zadušnica za pokojne nadbiskupe, svećenike i sve vjerne mrtve)
1. Uz svetkovinu Svih Svetih koju smo jučer proslavili, tu je i Spomendan svih vjernih mrtvih kada idemo na groblje zapaliti svijeće našim dragim pokojnicima. Tako otimamo zaboravu one kojih se sjećamo, a ujedno im izražavamo zahvalnost za dobro koje su učinili. Sjećamo ih se sa živom vjerom kakvu je očitovao Job kada je rekao: ”Ja znam da moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati” (Job 19, 27). Njihova prošlost naša je sadašnjost, a to što su oni postigli nama je obećano u budućnosti! Stoga, u ovakvim prigodana razmišljamo o našem kraju i svršetku, kao i o onom času kad će nas zasuti zemljom uz riječi ”Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”. To je možda jedini dan kad o tome intenzivnije mislimo.
Činjenica je, naime, kako dosta vremena provedemo ne obazirući se na tu trajnu konstantu života. Živimo kao da smrti nema. Ili kao da k nama doći neće. A ipak, smrt je nešto najosobnije, jedincato i nezamjenjivo. I nema ništa u životu tako snažno i jasno kao smrt koja sve ljude čini jednakima. Pred njom nema razlike ni u staležu, ni u godištu. I ona nije izvan nas, već u nama. Sa sobom je nosimo. Zapravo, svaki naš trenutak i sve što mislimo, činimo i radimo, smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno. Svi naši uspjesi i neuspjesi, trenuci radosti i žalosti, postaju prošlost jer nad njima se nadvija sjena smrtna. Zato nas Pavao večeras opominje da ”ne budemo u neznanju i da ne živimo kao oni koji nade nemaju” (1 Sol 4, 13).
2. Zašto onda tako rijetko na smrt mislimo? U sekulariziranom svijetu ljudi gube osjećaj za tuđu bol, a smrt nema ni socijalnu, a ni duhovnu dimenziju. Budući da se ne uklapa u protokol života, već ugrožava ”slobodu i privatnost”, na njih se više ne gleda kao dobru prigodu za rast u humanosti, altruizmu i svetosti. Otklonilo se duhovno i pedagoško pravilo kako je važno susresti se s istinom života, kako god ona bolna bila. A stari pisac to je uspješno i umješno sročio u stihovima: ”U dan onaj u dan gnjeva” (Dies irae, dies illa). Tamo u jednom stihu veli: ”Kolik strah će na sve pasti, kada Sudac višnje vlasti, dođe preterest ljudske strasti”. I dok je jučer duše vjernika mučilo hoće li čuti trublju kad zasvira i pozove na račun pred višnjega Sudca, suvremenog čovjeka muče neki drugi problemi. Njega ne muči pitanje vječnog suda, već strah od osamljenosti u vremenu prije smrti; i ostavljenosti kad ga napuste životne snage.
Strah od suvišnosti, tereta, neizdržive boli i besmisla patnje izgleda ponekad jači od onoga straha susreta s vječnim Sucem. Stoga pribjegava glumačkoj skupini Halloweena s mitološkim maskama vještica, vampira i zombija s bundevama, paukovim mrežama kako bi zastrašivanjem otjerao smrt iz svoga dvorišta. A ona nije u dvorištu, već u njemu. Samo on to ne shvaća i ne priznaje, pa živi bez nade i u neznanju, kao veli sv. Pavao. Stoga je važno i dragocjeno biti blizu ljudima u vrijeme bolovanja i umiranja; posebice u onim trenucima pred samu smrt koje valja osmisliti jer su dirljivi i neponovljivi. Isus ih je tako osmislio da nam je uoči svoje smrti sebe u euharistiji ostavio, a svoje učenike ”nazvao prijateljima”. I pozvao ih neka se međusobno ljube onako kao što ih je on njih ljubio.
3. Mi ćemo se pod ovom svetom misom posebice sjetiti u molitvama naših pokojnih nadbiskupa i svećenika koji su po Svetom redu s euharistijom bili sudbinski povezani. Svećenik, naime, dok predvodi misu, slavi čudesnu preobrazbu čovjeka, povijesti i svemira; slavi božansku pretvorbu koja nadilazi vremena i prostore. Sjećajući se pokojnih nadbiskupa i svećenika, mi večeras zahvaljujemo Bogu što ih je Gospodin “izabrao prije postanka svijeta” i u “ljubavi predodredio za sebe dobrohotnošću svoje volje” (Ef 1, 3 – 5). Po Svetom redu oni su bili ovlašteni djelovati “u ime Krista”, Glave i Pastira Crkve, pa su uprisutnjivali Krista i sebe njemu suobličavali. Na svetom žrtveniku, oltaru, prinosili su Kalvarijsku žrtva Isusove smrti i uskrsnuća. Zato je oltar sveto mjesto koje se poštuje i cjeliva. I kad god se nađemo pred oltarom, možemo parafrazirati Jahvine riječi Mojsiju: “Izuj obuću svoju, jer mjesto na kojem stojiš sveto je”.
S tog svetog mjesta nakon pretvorbe, Crkva moli da Bog primi žrtvu Kristovu koju prikazujemo kao i nakane koje mu upućujemo. A ima ih šest: Molimo za papu, biskupe i svećenike. Kako je važno imati svete pape, biskupe i svećenike; čestite, poštene i svete. Bez svećenika, biskupa i pape nema Crkve. A gdje nema svećenika, kršćani se osipaju i propadaju. I zato je vrlo važno moliti na tu nakanu. Moli se zatim za sve “koji prinose žrtvu”. To su oni koji su naručili misu; odvojili nešto od svoga kako bi doprinijeli samom slavlju. Moli i za sve koji su nazočni, kao i za kršćane diljem svijeta, posebice za one “koji traže Gospodina iskrena srca”. Na koncu, moli se za one koji su bili s nama i završili svoj ovozemni hod. A na kraju izrečenih molitava i nakana dolazi svečani završetak kada svećenik s uzdignutom patenom i kaležom izgovara pohvalu Kristu: “Po Kristu i s Kristom u i Kristu, tebi Bogu Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga svaka čast i slava”.
4. I dok večeras molimo na sve te nakane te duše pokojnika preporučujemo Božjem milosrđu, preporučimo vjernoj Odvjetnici i našim svetim zaštitnicima i naše sjemeništarce, bogoslove, svećenike i sve Bogu posvećene osobe neka ih Gospodin blagoslovi i čuva na njihovom putu. Zahvalni Bogu za dar euharistije, molimo za sve naše obitelji i narod naš: neka ostane vjeran Crkvi i njezinim pastirima te urešen kršćanskim krjepostima napreduje ovdje na zemlji dok ne prispije u vječno spasenje, gdje će se pridružiti onom silnom mnoštvu spašenih, te pred prijestoljem Jaganjca moliti i pjevati: ”Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast i moć, i snaga Bogu našemu, u vijeke vjekova. Amen“.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala, 2. studenog 2015.