1. Današnja liturgijska čitanja vrlo su znakovita i slikovita. S jedne stran vidimo anđela koji se uspinje i najavljuje ono što se ima zbiti, a s druge slušamo Isusa kako s Gore blaženstava objavljuje odredbe novog Zakonika: “Blago siromasima, njihovo je kraljevstvo nebesko; blago ožalošćenima, oni će se utješiti; blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe” (Mt 5, 3-10). Uz svetkovinu Svih Svetih tu je i spomendan svih vjernih mrtvih kada idema na groblje zapaliti svijeće našim dragim pokojnicima. Jer, njihova prošlost naša je sadašnjost, a to što su oni postigli nama je obećano u budućnosti! Stoga, kad se nađemo na grobovima naših pokojnika, razmišljamo o našem kraju i svršetku, kao i o grobnom mjestu gdje će nas zasuti zemljom uz riječi ”sjeti se čovjek da si prah i da ćeš se u prah vratiti”. To je možda jedini dan kad o tome intenzivnije mislimo.
Dosta vremena, naime, provedemo ne obazirući se na tu trajnu konstantu života. Živimo kao da smrti nema. Ili kao da k nama doći neće. A ipak, smrt je nešto najosobnije, jedincato i nezamjenjivo. I nema ništa u životu tako snažno, jasno, i usudio bih se reći, pravedno kao smrt. Ona sve ljude čini jednakima i pred njom nema razlike ni u staležu, ni u godištu. I što je najzanimljivije ona nije izvan nas, već u nama. Sa sobom je nosimo. Zapravo, svaki naš trenutak i sve što mislimo, činimo i radimo, smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno. Svi naši uspjesi i neuspjesi, trenuci radosti i žalosti, postaju prošlost jer nad njima se nadvija sjena smrtna.
2. Zašto onda tako rijetko na smrt mislimo? Ljudi su, naime, donedavno umirali u krugu svojih najbližih. Djeca su u roditeljskoj kući gledala kako umire nono ili nona, a onda otac ili majka. Postupno i prirodno privikavali su se na to kako će i na njih doći red. Danas se redovito umire po bolničkim sobama. A ako slučajno umre u vlastitoj kući, vrlo brzo se i uredno «pospremi pokojnika» i odveze u mrtvačnicu. U modernom sekulariziranom svijetu, dakle, pogrebni obredi svedeni su na površni spektakl ili potpunu privatnost. Bol i smrt izgubili su socijalnu i duhovnu dimenziju. Na njih se više ne gleda kao ”na Bogom danu prigodu” za rast u humanosti, altruizmu i svetosti. Ona se ne uklapa u protokol normalnog života, već ugrožava ”moju slobodu i privatnost”. U zaborav je otišlo duhovno i pedagoško pravilo kako je važno susresti se s istinom života, kako god ona bolna bila.
Stari pisac je to uspješno i umješno sročio u stihovima, ”Dies irae, dies illa”, gdje veli: ”Kolik strah će na sve pasti, kada Sudac višnje vlasti, dođe preterest ljudske strasti”. Istina, dojučer je mučilo dušu vjernika hoće li čuti trublju kad zasvira i pozove na račun pred višnjega Sudca. Suvremenog čovjeka, čini se ne muči toliko pitanje vječnog suda, koliko strah od osamljenosti u vremenu prije smrti; i ostavljenosti kad ga napuste životne snage. Strah od suvišnosti, tereta, neizdržive boli i besmisla patnje izgleda ponekad jači od onoga straha susreta s vječnim Sucem.
3. Stoga je neobično važno i dragocjeno biti blizu ljudima u vrijeme bolovanja i umiranja; posebice u onim trenutcima pred samu smrt. Lijepo je stoga što i odgovorni u zdravstvu primjećuju potrebu stvaranja prostora za palijativnu skrb bolesnika. To su, naime, vrlo dirljivi i neponovljivi trenutci koje valja osmisliti. I Isus je pred samu smrt ”bio sa svojim učenicima” koje je ”nazvao prijateljima”. A nakon ustanove Euharistije pozvao je apostole neka se međusobno ljube onako kao što ih je on njih ljubio. Zamolio ih je neka ga prate u molitvi, a kad su od umora pozaspali, hrabrio ih je neka ustraju i budni budu.
Na svetkovinu Svih Svetih Isus i nas poziva, hrabri i potiče. Ne tugujte zbog toga što ste ”siromašni, gladni i žedni pravednosti, krotki i milosrdni”. ”Blago vama kad vas pogrde i prognaju. Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima”. Pred čudom današnjeg blagdana stajao je i vidjelac apostol Ivan te zapisao slijedeće: ”Ja, Ivan vidjeh silno mnoštvo što ga nitko ne mogaše prebrojati iz svakog naroda, plemena, puka i jezika”. Blago nama ako nas je Ivan vidio u tom silnom mnoštvu spašenih koji se klanjaju pred prijestoljem Jaganjca i govore: ”Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast i moć, i snaga Bogu našemu, u vijeke vjekova. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Na Gradskom groblju, 1. studenog 2015. u 15,00 sati
