Službu Riječi i molitvu odrješenja za pokojne kod kapele Gospe od sedam žalosti na Gradskom groblju u Zadru u nedjelju 1. studenog predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. „U modernom sekulariziranom svijetu pogrebni obredi svedeni su na površni spektakl ili potpunu privatnost. Bol i smrt izgubili su socijalnu i duhovnu dimenziju. Na njih se više ne gleda kao prigodu za rast u humanosti, altruizmu i svetosti. Ona se ne uklapa u protokol normalnog života, već ugrožava ‘moju slobodu i privatnost’. U zaborav je otišlo duhovno i pedagoško pravilo kako je važno susresti se s istinom života, kako god ona bila bolna“ upozorio je mons. Puljić u propovijedi, podsjetivši da su ljudi donedavno umirali u krugu svojih najbližih. Djeca su u roditeljskoj kući gledala kako umiru djed ili baka, otac ili majka. Postupno i prirodno privikavali su se na to kako će i na njih doći red. „Danas se redovito umire po bolničkim sobama i u odmovima. Ako tko umre u vlastitoj kući, vrlo brzo se i uredno ‘pospremi pokojnika’ i odveze u mrtvačnicu. Želi se da obred sprovoda bude što brži i kraći. Pogrebi nekad postaju i kao predstave, parade. Kao da nas se smrt ne tiče i pala je u zaborav. U zaborav je otišlo i kako je važno susresti se sa Svevišnjim“ rekao je nadbiskup, upozorivši da čovjek živi kao da smrti nema ili kao da k nama neće doći. A ipak, smrt je nešto najosobnije, jedincato i nezamjenjivo. Iako dosta vremena provedemo ne obazirući se na tu trajnu konstantu života, u životu nema ništa tako snažno, jasno i pravedno kao smrt. „Ona sve ljude čini jednakima i pred njom nema razlike u staležu ni godištu. Ona nije izvan nas, već u nama. Sa sobom je nosimo. Zapravo, svaki naš trenutak i sve što mislimo, činimo i radimo, smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno. Svi naši uspjesi i neuspjesi, trenuci radosti i žalosti, postaju prošlost jer nad njima se nadvija smrtna sjena“ rekao je nadbiskup, dodavši da je prošlost pokojnika naša sadašnjost, a to što su oni postigli nama je obećano u budućnosti.
„Kad se nađemo na grobovima pokojnika, razmišljamo o našem kraju i svršetku te o grobnom mjestu gdje će nas zasuti zemljom uz riječi ‘sjeti se čovjek da si prah i da ćeš se u prah vratiti’. Grobovi su mjesta gdje doživljavamo krhkost ljudske egzistencije, ali i gdje jasno osjetimo svoju ovisnost o Stvoritelju. Sjećajući se najmilijih i onih koji kroz povijest dadoše svoj život za Krista, podsjećamo se i da je ovozemaljski život prolazan i kako se trebamo pripremati za život vječni“ rekao je nadbiskup. Istaknuo je i da suvremenog čovjeka, možda više od pitanja vječnog suda, muči strah od osamljenosti u vremenu prije smrti i ostavljenosti kad ga napuste životne snage. „Strah od suvišnosti, tereta, neizdržive boli i besmisla patnje izgleda ponekad jači od straha susreta s vječnim Sucem. Važno je i dragocjeno biti blizu ljudima u vrijeme bolovanja i umiranja, osobito u trenucima pred samu smrt. Lijepo je što i odgovorni u zdravstvu primjećuju potrebu stvaranja prostora za palijativnu skrb bolesnika. To su vrlo dirljivi i neponovljivi trenuci koje valja osmisliti. I Isus je pred smrt bio sa svojim učenicima koje je nazvao prijateljima. Nakon ustanove euharistije pozvao je apostole da se međusobno ljube onako kako ih je on ljubio. Zamolio ih je da ga prate u molitvi, a kad su od umora pozaspali, hrabrio ih je neka ustraju i budu budni“ zaključio je mons. Puljić, koji se pomolio i kod središnjeg križa na Gradskom groblju i nad grobnicama zadarskih svećenika i redovništva.
Ines Grbić