Povodom obilježavanja devedesete godišnjice euharistijskog kongresa koji je održan 8. rujna 1925. g. u Preku na otoku Ugljanu, u nedjelju 6. rujna u Domu na žalu na Preku održan je znanstveni simpozij o temi ‘Preko, čuvar vjere i narodne svijesti’.
Društveni i crkveni kontekst tog vremena predstavili su izlagači mons. dr. Juraj Batelja, ‘Euharistijski kongres u Preku 1925. godine’, prof. Ive Livljanić, ‘Odnosi Svete Stolice i hrvatskog naroda iz perspektive Zadarske nadbiskupije’, dr. Zlatko Begonja, ‘Društveno političke prilike u Zadru i okolici u prvoj polovini 20. st.’ i prof. dr. Robert Bacalja ‘Izdavačka djelatnost u Preku u prvoj polovini 20. st’. Euharistijski kongres u Preku je bio značajan događaj u povijesti tog mjesta, kada je obližnji Zadar nakon Rapalskog ugovora 1920.g. pripao Kraljevini Italiji.
„U vremenu snažnog odnarođivanja, ugroze vjerske i nacionalne svijesti, održavanje tog kongresa je bilo motivirano i snažnim vjerskim, nacionalnim i kulturnim razlozima. Preko je bilo domaćin više tisuća sudionika iz raznih krajeva, pristaništa su bila puna svečano okićenih gajeta, brodova i parobroda. I papa Pio XI. sudionicima kongresa osobno se obratio brzojavom. Snagom zajedništva, duhom vjere i nacionalnim ponosom, Preko se predstavilo kao čuvar vjere i nacionalne svijesti u tim teškim vremenima“ rekao je moderator Simpozija prof. dr. Šime Mihatov.
Dr. Begonja je predstavio ključne diplomatsko-političke događaje privremenog upravnog i političkog otuđenja grada Zadra i njegovog bližeg okruženja iz matice Hrvatske. „To je značajno utjecalo i na oblikovanje nacionalne svijesti u gradu i njegovom području. To razdoblje razotkriva talijansko iredentističko-imperijalne i srpske hegemonističke težnje prema hrvatskim prostorima“ upozorio je Begonja, opisujući kontekst donošenja Londonskog i Rapallskog ugovora. U Londonu je 26. travnja 1915. g. između Antante i Kraljevine Italije zaključen Londonski ugovor, koji je zadovoljavao talijanske pretenzije prema hrvatskom dijelu Jadrana, te su određene granice u kojima će Italija dobiti provinciju Dalmaciju.
Begonja je specificirao koje će teritorije četiri savezne velesile dodijeliti Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, što znači da se raspodjela hrvatskog teritorija namjeravala provesti i u korist Srbije i Crne Gore. Okončanjem rata, Italija je 4. studenog 1918. g. vojno zauzela grad Zadar. Uklonjena su sva netalijanska obilježja u gradu. U sveopćoj talijanizaciji, čišćen je medijski prostor i nametana jezična, kulturna i politička stajališta. U talijanskom mjestu Rapallo 12. studenog 1920. g. između Kraljevine Italije i Kraljevstva SHS sklopljen je Rapallski ugovor. Konačnim međusobnim teritorijalnim razgraničenjem, Zadar je i službeno pao pod suverenitet Kraljevine Italije. Rapallski ugovor Italiji je jamčio potpuno pravo na dijelove istočnog Jadrana. Zadar je bio dio kraljevine Italije, izoliran u odnosu na svoje kopneno zaleđe.
„Prekidom logičnih prirodnih veza, gospodarskih, trgovačkih, kulturnih s ostatkom dalmatinskog područja, grad je stekao paradoksalnu poziciju ‘stranog predmeta’ na vlastitom organizmu“ rekao je Begonja. U Zadru su Talijani potencirali etničku nesnošljivost spram Hrvata. „Cilj je bio represivnim metodama očistiti zemlju od svih netalijanskih duhovnih i materijalnih vrijednosti“ rekao je Begonja. Gospodarsko-socijalne prilike i nacionalističko-represivno djelovanje utjecalo je na brojno iseljavanje hrvatskog stanovništva, a u grad se useljavalo talijansko.
Denacionalizacija odnosno talijanizacija je zadirala u sve pore društva. „U cilju izmjene etničkih odnosa u Zadru u korist talijanske narodnosti, gradili su škole u prigradskim naseljima, utječući na razvoj djece hrvatskih roditelja. Odgajajući se u talijanskom jezičnom i duhovnom smislu, trebali su zanemariti svoju stvarnu nacionalnu pripadnost“ rekao je Begonja. Za te su potrebe fašisti od 1928. do 1931. pokrenuli i promjenu hrvatskih prezimena u talijanska, mijenjali su hrvatske nazive. Rezultat toga je, prema dostupnoj dokumentaciji, više od 4000 promijenjenih hrvatskih u talijanska prezimena u Zadru, rekao je Begonja.
Dr. Bacalja je predstavio pokretanje tiskare u Preku 1927. g. dolaskom don Ive Prodana, političara, urednika i izdavatelja mnogih hrvatskih novina u Zadru. Katolička hrvatska tiskarna vlasnika don Ive Prodana, s ciljem da vjersko-politički list ‘Katolička Dalmacija’ počne izlaziti u vlastitoj tiskari, djelovala je u Zadru od 1883. do 1925. g. Tada je zatvorena jer je Zadar Londonskim ugovorom pripao Italiji. U tiskari su otisnute i druge značajne publikacije.
U kolovozu 1928. g. izlazi prvi broj lista ‘Preko’, s podnaslovom ‘Blizu Zadra u Dalmaciji’. Ubrzo izlazi i prilog Preka na talijanskom jeziku, Il Popolo. Izlaženje Preka, zadnjih Prodanovih novina, zaključeno je s petim brojem 12. siječnja 1929. g.
Bacalja je istaknuo i Vjesnik Počasne straže Presvetog Srca Isusova, u izdanju franjevaca trećoredaca na Školjiću, otočiću pokraj Preka. Vjesnik je izlazio od 1930. g., na početku šest puta godišnje, a od 1935. kao mjesečnik. Tiskara na Školjiću otisnula je niz vjerskih knjiga autora trećoredaca. Don Josip Felicinović na Školjiću je objavio nekoliko knjiga, prijevod Priručnika Katoličke akcije, knjige o kršćanskom socijalnom učenju, Izgradimo našu Hrvatsku i Izgradimo socialnu Hrvatsku, koja je 1941. g. otisnuta na Školjiću, a uvezana je u Senju 1941. Naime, Italija je te godine okupirala Preko, pa su noću gajetom prebacili arke u Senj, gdje je knjiga dovršena.
„U sveopćoj oseci koja je nastala u zadarskom kraju odcjepljenjem matičnog grada, ‘Preko’ je pokušaj da se to stanje prevlada, makar u malom dijelu, nakladništvu. Nakon žive tiskarske djelatnosti u Zadru od Kraljskog Dalmatina, prvih novina na hrvatskom jeziku koje su izlazile u Zadru od 1806. do 1810. g., Preko i Katolička hrvatska tiskarna u Preku nastavljaju i kratko produžuju dugu tradiciju zadarskog izdavaštva. Nastavkom djelovanja Prodanove tiskare u Preku u teškim vremenima gospodarske krize, totalitarnih ideologija i režima te diktature u Kraljevini Jugoslaviji, ističemo blagotvorno djelovanje trećoredaca koji su kulturnim, prosvjetnim i vjerskim djelovanjem odlučno utjecali na poboljšanje života svog naroda i njegov opstanak“ istaknuo je Bacalja. Na Simpoziju koji je okupio brojne zaiteresirane nastupio je i KUD ‘Luzor’ iz Preka te je upriličena izložba fotografija starog Preka i foto-dokumentacija održavanja Euharistijskog kongresa autora Davora Klarina.
Prof. Livljanić je istaknuo kako su Hrvati imali jedinstvenu povlasticu uporabe svog starohrvatskog jezika u liturgiji i glagoljice kao narodnog pisma. S obzirom na održavanje kongresa u Preku, to je vrijeme kad je Kraljevina Jugoslavija 1935. g. potpisala konkordat sa Svetom Stolicom, no nikad nije stupio na snagu, jer mu se usprotivila Srpska pravoslavna Crkva i Beogradska skupština ga nije ratificirala. Glede vremena komunističke Jugoslavije, Livljanić je istaknuo kako su formalni diplomatski odnosi između Svete Stolice i Jugoslavije prekinuti 1952. g., nakon što je nadbiskup Alojzije Stepinac imenovan kardinalom. Razgovori opet započinju u lipnju 1964. g., a završavaju 25. lipnja 1966. g., kada su ponovno uspostavljeni diplomatski odnosi. God. 1971. Tito je posjetio papu Pavla VI. „Time su se komunističke vlasti htjele dodvoriti Zapadu i pokazati kako u Jugoslaviji dolazi do poboljšanja položaja Katoličke Crkve i do demokratizacije cijelog društva. Bilo je to i vrijeme otvaranja Vatikana prema državama komunističkog režima, tzv. vatikanska Ostpolitik“ rekao je Livljanić. O tome piše kardinal Agostino Casaroli, državni tajnik Svete Stolice (1979.-1990.) u knjizi ‘Mučeništvo strpljenja’, izdanoj 2001. g., gdje o odnosima Svete Stolice i Jugoslavije piše na sedamdeset stranica. Ipak, do poboljšanja položaja Crkve nije došlo, brojni politički neistomišljenici, svećenici i redovništvo bili su zatvarani.
„Mnogi u tadašnjoj crkvenoj hijerarhiji nisu bili zadovoljni tim protokolom, navodnom normalizacijom odnosa između Crkve i države. No Sveta Stolica je u te razgovore ušla u najboljoj namjeri, da barem malo olakša težak položaj vjernika u državama komunističkog bloka“ rekao je Livljanić. Istaknuo je zasluge Svete Stolice u međunarodnom priznanju Hrvatske 1992. g., što je za vatikanske pojmove bilo neuobičajeno brzo te zahvalnost papi Ivanu Pavlu II. koji je nakon svog trećeg pohoda Hrvatskoj 2003. g. rekao da će Hrvatska uvijek imati povlašteno mjesto u njegovoj ljubavi i molitvi.
Prof. Livljanić o temi Zadarske metropolije
Livljanić je govorio i o statusu Zadarske nadbiskupije kao metropolije, koje je datiralo od 1154. g., a dokida se bulom ‘Pastorale munus’ od 1. kolovoza 1932. g. kada je izravno podvrgnuta Svetoj Stolici.
Zadarska nadbiskupija u svom ‘osakaćenom’ obliku bila je do 1. ožujka 1948. g., kada je Sveta Stolica dokinula ‘apostolsku administraturu jugoslavenskog dijela Zadarske nadbiskupije’ te se opet ujednila u svojim prirodnim i povijesnim granicama. Naime, period kad su grad Zadar i tri okolne župe, što je bilo svega 4 % dotadašnjeg područja nadbiskupije, Rapalskim ugovorom 1920. g. pripojeni Kraljevini Italiji, zadarski nadbiskup Marijan Oblak smatra da je bio ‘najteži i najtragičniji događaj u gotovo dva tisućljeća njenoj dugoj povijesti’. Livljanić je opisao otpore splitskog biskupa Frane Franića razmišljanju 1961. g. da Zadar postane sjedište metropolije za Dalmaciju. Mons. Franić je i papi Pavlu VI. 1968. g. rekao kako je episkopat Jugoslavije na svom zasjedanju u svibnju te godine ‘odbacio prijedlog da Zadar ostane izravno podvrgnuta nadbiskupija iz pastoralnih i političkih razloga’, te da ‘nije u interesu Crkve da u Dalmaciji budu dvije nadbiskupije, još manje da jedna bude u Zadru’. Krajem 1969. g., Splitska biskupija postaje nadbiskupijom i osnovana je Splitsko-makarska metropolija.
Uvažavajući 800-godišnju tradiciju Zadarske metropolije, a nakon osnivanja Riječke i Splitske metropolije, Pavao VI. mons. Oblaku u audijenciji je rekao: „Sveta Stolica nije našla razloga poniziti jednu drevnu i časnu nadbiskupiju“. „Prema tadašnjem crkvenom zakoniku, jedna se nadbiskupija nije mogla podložiti drugoj nadbiskupiji – metropoliji. Ono Pavla VI., ‘umiliare’ – poniziti, zapravo bi značilo ukinuti Zadar kao nadbiskupiju, a Sveta Stolica ‘nije za to našla razloga’. Zato je Zadarska nadbiskupija ostala izravno podložena Svetoj Stolici.Takvih nadbiskupija u Crkvi ima više i nakon donošenja novog crkvenog zakonika 1983. g. U vrijeme kad se razmišljalo o južnohrvatskoj metropoliji i njenom sjedištu, ni komisija BKJ, ni Split ni Zadar, nisu se sjetili ono ili – zamijeniti s – i – i Zadar i Split. Uvjeren sam da bi to za pastoralno djelovanje Crkve u Hrvata bilo bolje, kao i za međusobnu suradnju i povezanost dviju mjesnih Crkava“ rekao je Livljanić, dodavši kako je za formiranje metropolije, uz nadbiskupiju kao njeno sjedište, dovoljna još samo jedna biskupija. Livljanić je istaknuo i kako je za vrijeme svog veleposlaničkog mandata (1992.-1998.) u Vatikanu, kao vjernik Zadarske nadbiskupije, u rujnu 1996. g. upitao uglednika u Državnom tajništvu Svete Stolice može li se tada, kad su se formirale Varaždinska, Požeška i Gospićko-senjska biskupija, uspostaviti i Zadarska metropolija, na što je dobio odgovor: ‘Ono što se dogovore hrvatski biskupi unutar HBK će biti prihvaćeno i od strane Svete Stolice’. „I još sam jednom čuo, ‘Tu nema nikakve politike’“ zaključio je Livljanić.
Ines Grbić