Euharistija je spomen smrti Kristove
(Na sprovodu pok. Srećka Frke-Petešića – Čitanja: Job 19, 23-27; Iv 6, 51-58)
1. Danas se ovom euharistijskom gozbom u euharistijskoj godini u našoj Nadbiskupiji opraštamo od našega brata, svećenika don Srećka Frke-Petešića koji je rođen u ovoj župi Uznesenja BDM 15. listopada 1941., a za svećenika zaređen u Zadru 29. lipnja 1966. Gospodin je odredio da godinu dana prije svoga zlatnog misničkog jubileja pođe s ovoga svijeta na bolji. Uz brojne pastoralne službe na Ižu, u Ninu, Zatonu i Vrsima, te na Puntamici, Kožinu i Diklu, Pagu i Radovinu bio je i dekan Paškog dekanata, kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru, te Ravnatelj Svećeničkog doma i Ustanove za uzdržavanje klerika, te član Svećeničkog vijeća. Preminuo je u 74. godini života i 49. godini svećeništva, u zadarskoj bolnici. Iskreni izrazi suosjećanja njegovoj rodbini i rodnoj župi, vjernicima kojima je dosada služio, braći svećenicima i posebice Svećeničkom domu gdje je proveo zadnjih sedam godina života. Uzoriti gospodin kard. Vinko Puljić, koji je više godina bio duhovnik u našem sjemeništu, zamolio me jučer da u njegovo ime izrazim suosjećanje, ali i drago sjećanje na pokojnika u zajedničkim duhovnim vježbama i misijama koje su njih dvojica skuplja obavljali. U ime svećenika o njegovom djelovanju govorit će župnik i dekan Paški don Zdenko Milić. Njega je pokojni don Srećko ovlastio da bude izvršitelj njegove oporuke.
U sklopu ovog misnog slavlja čuli smo Isusov govor o ‘kruhu živom koji je s neba sišao’, kao i Jobovu ispovijed da ‘njegov izbavitelj živi’. Jobov govor veličanstveno je svjedočanstvo nerazorive vjere u Boga koji mu je kušnje pripustio. Jobova ispovjed vjere u srce dira: ”Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati”. Job je uvjeren da je taj neshvatljivi Bog živ, da je pobjednik smrti, i da će zadnju riječ pravedno izreći svome odanom sluzi.
2. Uz ove Jobove riječi čuli smo i Isusov govor u Kafarnaumu: ”Ja sam kruh živi koji je s neba sišao”. Kanonik Srećko punih je 49 godina lomio kruh nebeski, hranio ljude riječju i svetim sakramentima. Posebice euharistijom koja je središte vjerničkog, obiteljskog, župnog, biskupijskog, crkvenog i narodnog života i jedinstva. Nigdje tako kao oko oltara, u slavljenju Gospodnje večere, Crkva ne izgleda tako savršeno jedna. Novo mesijansko pokoljenje, koje se okuplja u euharistijskom slavlju, ispovijeda da je Isus kruh naš koji je s neba sišao” (Iv 6, 50). Velika je to i nedokučiva tajna pred kojom naše umovanje staje, pa zatečeni otajstvom mi se usuđujemo pobožno moliti: ”O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove; duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave”.
Ako bismo upitali sv. Pavla što je to ta sveta gozba, odgovorio bi nam kao i svojim Korinćanima: “Kad god blagujete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodnju naviješćujete dok on ne dođe” (1 Kor 11,26). Misa je dakle spomen Kristove smrti. Zbog toga nakon podizanja svećenik moli: “Gospodine, mi sluge tvoje i tvoj sveti narod, slaveći spomen blažene muke Krista tvoga Sina, njegova uskrsnuća od mrtvih i uzašašća u nebesku slavu, prinosimo savršenu i svetu žrtvu tvojem veličanstvu”. Na oltaru se, dakle, odvija Kalvarijska žrtva Isusove smrti i uskrsnuća. Zato je oltar sveto mjesto koje se poštuje i cjeliva. Za njega možemo parafrazirati Jahvine riječi Mojsiju: “Izuj obuću svoju, jer mjesto na kojem stojiš sveto je”. A na tom svetom mjestu Crkva moli i prinosi preslavnom Božjem veličanstvu ”sveti kruh života i kalež vječnog spasenja” kako bi ušla u puno zajedništvo Tijela Kristova.
3. Živjeti otajstvo euharistije označava to ”zajedništvo Tijela Kristova”, i to na tri načina: Ponajprije povezanost s Kristom tijekom čitavog dana, sa svime što dan sa sobom nosi. A onda povezanost i zajedništvo s Crkvom i njezinim problemima, teškoćama, potrebama i nadama. I na koncu tu je i treći vid povezanosti i zajedništva sa svim ljudima. Posebice s onima koji pate zbog bolesti, gladi, rata, progona i diskrimanicije svake vrste, jer po njihovim tegobama Isus nastavlja svoju muku u svijetu. To su oni s ”periferije” kako ih papa Franjo naziva, voli, poštuje i obilazi jer oni su najbliži i najsličniji Isusovom patničkom licu. Ali i najprikladniji za njegov ponovni dolazak. ”Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe” (1 Kor 11, 26). Svako je, dakle, euharistijsko slavlje usmjereno tom dolasku koje se u ona prva vremena zaključivalo riječima: ”Dođi, Gospodine Isuse; Marana tha” (1 Kor, 16, 22). Ovaj osjećaj povezanosti i zajedništva osjeća se u oporuci pokojnog don Srećka koju je vlastoručno ispisao i potpisao na duhovnim vježbama prije godinu dana, u Mukinjama, na kojima smo skupa sudjelovali. Zahvalan svima, od pokojnih roditelja, brata i sestre, odgojitelja, svećenikâ i časnih sestara do vjernikâ i nadbiskupâ, posebice je lijepo pročitati rečenicu ”kako je bio sretan što je bio svećenik”, te kao službenik Crkve mogao slaviti svetu euharistijsku žrtvu.
Euharistija je spomen onoga što se dogodilo na Posljednjoj večeri, ali i navještaj onoga što se ima dogoditi na koncu vjekova. Ona je eshatološka anticipacija novog neba i nove zemlje. Zapravo, kruh i vino kao plodovi zemlje i ljudskoga rada pretvaraju se u Tijelo i Krv Kristovu, te već sada postaju dio novog stvaranja koje se dogodilo po Kristovu uskrsnuću. U tami, dakle, ljudske povijesti koju je grijeh i zlo uprljalo, euharistijsko slavlje najavljuje uskrsno svjetlo i postaje sigurnim obećanjem i ostvarenjem buduće nade. Pokojni don Srećko prešao je već taj prag nade. Ovom euharistijskom gozbom, koju je i on 49 godina s vjerom slavio i od euharistije živio, mi njega večeras toplo preporučujemo Božjem milosrđu i vjernoj Odvjetnici Mariji koju je posebice štovao; kao i našim svetim zaštitnicima o kojima je s radošću propovijedao. Zahvalni Bogu za dar dobrih svećenika, molimo večeras i za naš narod neka ostane vjeran Kristu, Crkvi i njezinim pastirima, te urešen kršćanskim krjepostima napreduje ovdje na zemlji dok ne prispije u vječno spasenje. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Sali, 30. srpnja 2015.