Ivo Nižić, glazbeni pedagog, skladatelj i dirigent, umirovljeni profesor Sveučilišta u Zadru, gostovao je u srijedu 1. srpnja na susretu ‘Večer u knjižari’ u knjižari Verbum u Zadru. Trideset je godina orguljaš i zborovođa u crkvi sv. Mihovila u Zadru. „Kažu da glazba ide iz glave, ratia, do srca. Glazba ima svoj tjelesni dio: ton, mjera, ritam, tonalitet, melodija, oblik, to je sve tjelesnost. Prava glazba počinje kad nadiđemo njenu tjelesnost i susretnemo se s umjetnošću. A umjetnost čini ili govori da je stvarnost tajna. Onda su to dodiri“ rekao je Nižić, istaknuvši da u tonu postoji nešto što čovjeku otkriva nove dimenzije, trag za nepoznatim, izgubljenim. Ton može direktno ići u više sfere jer je apstraktan, za razliku od riječi koja ima konkretno značenje.
„Traganje za dušom pjesme je ono do čega dolazimo interpetacijom i svojim duhovnim dodirima. Vježbanjem želim doprijeti do savršenog tjelesnog izgleda pjsme, a interpretacijom do njene duše. Tako smo od ratia na početku došli do uzvišenijega. Do toga doći najbolji put je interpretacija. Nakon svladavanja tehnika, slijedi traganje za dušom pjesme“ rekao je Nižić, dodavši da u vremenitim umjetnostima, kao što su glazba, književnost, drama, poezija, postoje onaj tko stvara i reproducira. Oboje moraju biti umjetnici. Taj tko reproducira mora treperiti nad idejama i stvaralačkim moćima skladatelja. Tada postoji razlika u donošenju djela od strane onih koji reproduciraju na različite načine. Kao skladatelj, Nižić je uspješno, za što je dobio niz priznanja i nagrada, integrirao tradicijsku zavičajnu glazbu što oduševljava publiku iz cijelog svijeta. Od 1993. do 2009. g. je nositelj kolegija ‘Glazbena kultura i Metodika nastave glazbene kulture’ na Sveučilištu u Zadru, a tema njegovog habilitacijskog rada iz muzikologije pod mentorstvom Jerka Bezića je ‘Crkveno pučko pjevanje u Preku do 1960-ih godina 20. st.’.
„Kao učitelja glazbe moj doprinos metodici je što sam dokazivao da bismo trebali počinjati s materinskom glazbom. To su uspavanke, brojalice, molitvice pa sam studente poticao da na selu i gradu na melografski način skupljaju što im se daje u obitelji kao folklornoj jedinici. U vrijeme kad globalizam uništava klasične pojmove i tradicionalne vrijednosti, materinska glazba je brana rodnim ideologijama. Treba spoznati tu vrijednost i bogatstvo, kao kad se pronađe slika iz 16. st. Samim time što je iz 16. st., već je vrijedna. I onda to odbaciti!? To je besmisleno, zanemariti starinu glagoljaškog pjevanja“ upozorio je Nižić, ustvrdivši kako je ukinut niz glagoljaških napjeva koji su stoljećima živjeli u Srednjoj Dalmaciji, što se u tolikoj mjeri nije dogodilo u Južnoj, na Braču, Hvar.
„Glagoljaško pjevanje je specifično pjevanje. Tu je puno melodije. U klapskoj pjesmi može se naći nešto od glagoljaškog pjevanja. Ton je specifičan, dobiva se posebnim zrakom, ima dozu nazalnosti, a nazalan ton je prodoran ton. Glagoljaško pjevanje je bogatije ritmom, melodijom, oblikom i harmonijom. U radu sam dokazivao kako crkvena glazba ima više komponenata nego sve glazbe koje su u udžbenicima“ rekao je Nižić.
Autor je tri scenska pasionska oratorija: Svit za spasom vapije, Križina i Zadnja postaja. Kajanje i praštanje su eminentno religiozni činovi, gdje je veza s Bogom zagarantirana. To ne može svatko, smatra taj profesor crkvene glazbe. Osobito mu je stalo do toga da Crkva kao zajednica pjeva, a to se doživljava kod glagoljaškog pjevanja. Nižić ima glazbene diplome s Odsjeka za glazbu pedagoške akademije u Zagrebu i Instituta za crkvenu glazbu ‘Albe Vidaković’ KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. „Koral je musica sacra i ulazi u eminentno liturgijski čin. Ona je podloga, ona sâma je jedna vrsta liturgije. Pospješuje ono što se u liturgiji događa, da to doživljavamo kao sveto, uzvišeno. To je uzvišena osjećajnost cijele zajednice. Koral podiže čovjeka u sfere koje nadilaze ono što glazba inače daje, nadvisuje tjelesnost glazbe“ rekao je Nižić, istaknuvši kako je ono što danas doživljavamo kao pjevanje i gledamo u medijima iz drugih korijena. Dogodi se da se u crkvi za izvedbu postavi puno mikrofona, veliki zvučnici, pokrije se oltar, a pjevači budu kao na sceni, najvažniji.
„Ne samo vizualno, nego netko bude nametljiv i s glazbom koja je uvezena iz afro-američkih stilova i nije izrasla iz našeg podneblja, naše materinske glazbe koja našu kulturu čini posebnom i osebujnom. Trebalo bi crpiti iz kulture korala, iz kojeg je proizašlo glagoljaško pjevanje. Glazbom se ne teži samo smiraju, može biti i snažna dramatika. Neki akorid klasične gazbe su jakih decibela. Ako čovjek sluša tu glazbu, zatrepere najdublje dubine njegovog bića. Tamo gdje je u čovjeka utkana slika iz Knjige postanka je njegova osobnost, osobitost. Kad se posluša neka simfonija, odmah se dođe do tog dijela svoje duše. Budući je to sasvim duhovno, time se oduševljavamo“ rekao je Nižić.
Na susretu koji je moderirala Ines Grbić, Nižić je podsjetio na svoje prve glazbene doživljaje: s četiri godine mati ga je povela na polnoćku i to je njegov prvi susret sa zborom. „Meni je u koru pjevao otac, a zbor je pjevao: Anđeli su pjevali slava Bogu na visini. Taj zbor na koru bio je taj anđeoski zbor. To traganje za zborom, za zvukom, anđeoskim pjevom, poslije se nastavilo u svim zborovima koje sam vodio“ rekao je Nižić. Sa svim zborovima koje je vodio osvajao je nagrade na državnim natjecanjima, pa i sa školom koja nije imala tradiciju dječjeg zbora.
„Dječji glas može skoro sve izvoditi, premda su neki metodičari govorili da djeca ne mogu pjevati umjetnički, da ne mogu pjevati u razredu, nego samo slušati, čime se degradirao dječji potencijal. Mi praktičari smo to opovrgavali“ rekao je Nižić. Desetljećima je podizao kulturu zapuštenih mjesta u zadarskom zaleđu. Prije polaska u školu, djeca su morala čuvati ovce, a na paši bi svirali ‘Čarobnu frulu’, poučeni onim što im je prenio prof. Nižić; 1987. g. dobio je najvišu državnu nagradu kao najbolji glazbeni pedagog u Hrvatskoj. Osnovao je Akademski zbor Sveučilišta u Zadru i Mješoviti pjevački zbor Condura Croatica – Zadar 1998. g., a nastupio je i pred sv. Ivanom Pavlom II. u Vatikanu. Condura je sljednik prvog akademskog zbora u Zadru kojeg je Nižić osnovao 1994. g. na zadarskom sveučilištu, podignuvši kulturnu i akademsku razinu grada angažmanom studenata pjevača u tom zboru.
Ines Grbić