Ivan je svjedočio istinu bez kompromisa
(Iz 49, 1-6; Ps 139; Dj 13, 22-26; Lk 1, 57-66)
1. Draga braćo i sestre, liturgija danas slavi svetkovinu Rođenja Ivana Krstitelja kojega je cijeli život bio usmjeren prema Mesiji, Isusu Kristu. Providnost mu je udijelila ulogu da bude njegov prethodnik, “glas” koji će navijestiti utjelovljenu Riječ i “pripravi put” put ”Jaganjcu Božjem” koji oduzima grijehe svijeta. Čuli smo večeras odlomak iz Djela Apostolskih kako Pavao na svom prvom misijskom putovanju, u Antiohiji Pisidijskoj diže se nakon čitanja u sinagogi i tumači povijest spasenja: ”Izraelci i vi svi koji se Boga bojite, čujte me.. Iz Davidova potomstva izvede Bog Spasitelja Isusa, a pred njegovim dolaskom Ivan je propovijedao obraćenje svemu narodu” (Dj 13, 25). To je taj Ivan čiji rođendan danas slavimo, a kojeg Luka opisuje u društvu njegovih roditelja Elizabete i Zaharije koji se radovahu neizmjerno jer im Gospodin iskaza obilnu dobrotu.
Pođimo stoga za trenutak u dom ovo dvoje staraca kako bismo razumjeli otajstvo koje danas slavimo. Njih oboje živjeli su prema zapovijedima i odredbama Gospodnjim. Bili su ”besprijekorni i savršeni predstavnici starozavjetnih pravednika”. Nisu imali djece jer Elizabeta je bila nerotkinja i u poodmaklim godinama. No, u povijesti spasenja znamo kako je neplodnost bila često sastavni dio Božjeg spasenjskog plana. Nekoliko žena u povijesti SZ bile su nerotkinje, kao napr. Sara, žena Abrahamova, majka Samsonova i Ana majka Samuelova. Ali, Bog preko njihove neplodnosti ostvaruje svoje spasenjske zahvate, pa preko neplodnih majki rađaju se nosioci obećanja i proroci izraelskog naroda. Bog tako pokazuje kako svoj biološki opstanak i svoje spasenje Izrael treba zahvaliti samo Svemogućem Gospodinu koji je svoj narod vodio za ruku.
2. Otac Ivanov, Zaharija, bio je iz svećeničke loze, pa je mogao služiti u hramu. Za tu se službu izabiralo kockom, pa je ta čast mogla zapasti nekoga možda samo jednom u životu. Izabranik je ulazio u svetište kao zastupnik Božjeg naroda prinijeti kâd Gospodinu. Obred je nalagao da se pred žrtvenikom nakloni i moli. S njim je u taj čas molio i narod okupljen u predvorju hrama i u cijeloj zemlji. Možemo samo pretpostaviti kako je kucalo Zaharijino srce kad je tog znakovitog dana ušao do zastora koji je skrivao Svetinju nad svetinjama. On pred Božjim Pomirilištem, a u predvorju predstavnici Izraela, svećenici i leviti, domaći i došljaci. Zaharija moli za dolazak mesijanskog kraljevstva, kao i sav narod koji mu se u molitvi pridružio. A kad mu se u molitvi ukaza Božji glasnik, Zahariju strah spopade pa ga je anđeo tješio neka se ne boji, jer ”uslišana mu je molitva. Njegova žena Elizabeta rodit će sina, pa neka mu nadjene ime Ivan. On će im biti radost i veselje, a njegovo rođenje mnoge će obradovati”.
Poslušajmo još koju rečenicu kako anđeo najavljuje mesijansko kraljevstvo. A Ivana, glasnika toga kraljevstva opisuje kao onoga koji će ”biti velik pred Gospodinom; ni vina ni drugog opojnog pića neće piti. A mnoge će sinove Izraelove obratiti Bogu njihovu” (Lk 1,15—17). Ivan je, dakle, dijete milosti kao Izak, Samson, Samuel. On će biti ”glasnik i preteča” koji ima pripraviti put Gospodinu i ”obratiti srca otaca” (Mal 3,1.24). S Ivanom Krstiteljem, koji je prorok posljednjih vremenâ, zatvara se proroštvo Starog zavjeta, a otvara eshatološko doba, vrijeme Duha Svetoga. Njemu je kao preteči dodijeljen zadatak pripremiti narod na veliki mesijanski događaj, na dolazak Isusa iz Nazareta.
3. Luki zapravo dugujemo što imamo bogato izvješće o Ivanovom i Isusovom rođenju i prvim godinama života. Zbog toga je njegovo evanđelje ”najljepša knjiga”, ne samo s povijesnog ili književnog zrenika, nego i s onog teološkog. Pisac pokazuje osjećaj za psihološke i duševne pojave kojima prodire u dušu i dira srce. On vjerno prenosi što je vidio i čuo, te opisuje ”događaje koji se ispuniše među nama”. Ali, ne daje samo puko izvješće ili teološko promišljanje, već prenosi vjeru prve zajednice koja sve te događaje duboko proživljava i navješćuje u liturgiji. Nije onda čudno što Luka počinje evanđelje s liturgijom u hramu gdje ”Zaharija ulazi u Svetište prinijeti kâd” (Lk 1,8-10. Taj scenarij u Hramu veoma je znakovit i bogat. Pred kadionim žrtvenikom koji je obložen zlatom u svetom gradu Jeruzalemu, pred samim zastorom koji skriva Svetinju nad svetinjama, stoji svećenik Zaharija. I obavlja prvi i možda jedini put u svom životu najsvečaniji čin svoje svećeničke službe. Vani, u predvorju Hrama mnoštvo stoji i skupa s njime moli. Luka, dakle, liturgijskim činom započinje svoje evanđeosko izvješće: ”Dok je Zaharija prinosio kad sve je ono mnoštvo naroda vani molilo”. Sličnim liturgijskim činom on također završava svoje evanđelje: ”Dok je Isus uzlazio na nebo i blagoslivljao ih”, apostoli ”padoše ničice a onda puni radosti vratiše se u Jeruzalem ”te sve vrijeme u hramu blagoslivljahu Boga” (Lk 24,52-53).
Zato je liturgija bit Crkve. Jer, Crkva slavi euharistiju i od euharistije živi. Ona bez Krista i euharistije ne može. U liturgijskom slavlju Crkva radosno moli, razmišlja i pjeva o čudesnim Božjim djelima. Jer, Isus je svojim utjelovljenjem ušao u ljudsku povijest i učinio je svojom. A liturgija je to doživljeno opisala i opjevala. U tom kontekstu valja gledati i Ivana Krstitelja koji je svojim radom, propovijedanjem i molitvom ostavio vidljive tragove. Ni pred kim nije imao straha, niti su mu koljena klecala. Imao je jasna načela kojima je ostao vjeran do kraja. Nije popustio ni pred Herodom i njegovom priležnicom Herodijadom. Bio je pravi granit značaj i karakter. Zato je Isusu bio drag pa ga je pohvalio kako se takav ”od žene rodio nije”. Svojom dosljednošću, žrtvom i smrću zaslužio je takve pohvale. Zbog toga je postao drag i našem čovjeku, a po sudbini blizak vjerniku Hrvatu. Jer, puno je Ivanâ stradalo širom Lijepe Naše, samo samo zato što nisu htjeli pogaziti svoje vjere, zanijekati svoje korijene i odreći se kršćanskih načela. Ivan im je u tome bio i nadahnuće i zaštitnik pa su mogli neustrašivo ostati vjerni onomu što su od svojih primili. Gdje bismo, zapravo, danas bili da nije bilo naših hrabrih, neustrašivih i svjesnih očeva i majki?!
4. Iz povijesti znamo da je Katolička Crkva često morala polagati dva teška ispita i voditi dvije ozbiljne bitke: Jednu za goli život i opstanak s moćnicima ovoga svijeta koji su je htjeli učiniti svojom sluškinjom: od rimskih careva do boljševičkih i komunističkih komesara. Drugu bitku vodila je za očuvanje svetih tajna u svom krilu, s vlastitom djecom. Crkvu je, dakle, kroz stoljeća pogađalo unutarnje rastakanje i izvanjsko ugrožavanje. I dok se s jedne strane udaralo po njezinoj strukturi i obaralo na njezinu hijerarhiju, s druge strane kušalo se zanijekati njezin nadnaravni karakter i posvjetovnjačiti je. A zaboravljalo se da je ona ”glasnica vječnosti i nadzemaljske istine”, te navjestiteljica ”novoga neba i nove zemlje’.
Što nam onda u tom kontekstu mogu pomoći sveci koje u liturgiji slavimo?! Koja je njihova poruku današnjem čovjeku pred brojnim izazovima, zastrašivanjima i zavođenjima kojima su izloženi u ovom vremenu u kojem živimo?! I posebice što sveti Ivan Krstitelj može reći današnjim vjernicima?! Najprije valja konstatirati kako je štovanje svetaca tihi, ali radikalni otklon svih zavođenja, progona i zastrašivanja. Ono je potvrda nadnaravnom, milosnom i evanđeoskom kršćanstvu koje su ispovijedali i prakticirali naši očevi kroz stoljeća. Oni su, naime, s vjerom prihvaćali i liturgijom proslavljali svete događaje iz Povijesti spasenja. Njima je sveta Misa i misna pretvorba bila predokus Božjeg Kraljevstva i navještaj njegovog konačnog dolaska ”jednog dana”. Stoga i mi kao njihovi potomci danas, poput sv. Ivana vjerujemo Jaganjcu koji nam dolazi i oduzima grijehe svijeta. Pa, poput brojnih Božjih ugodnika molimo i pjevamo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse!
† Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar-Relja, 24. 06. 2015.