JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
(Ez 17, 22-24; 2Kor 5, 6-10; Mk 4, 26-34)
1. U mjesecu lipnju svršava školska i vjeronaučna godina. Nastupaju ljetni praznici, odmori i opuštenost od studentskih obveza i dužnosti. Godina koja je pri kraju osjećamo pridonijela je našem intelektualnom rastu. A službeni završetak prilika je malo posvijestiti taj rast i potaknuti osjećaj zahvalnosti Bogu i svima: Roditeljima, odgojiteljima nastavnicima, profesorima i drugom osoblju koji su utkali sebe u naš rast i napredak. A on je bio trajan, iako ponekad neprimjetan. Poput onog goruščinog zrna o kojem nam je Isus danas govorio. Običnim okom nema se što vidjeti u tom sjemenu. A ono ima u sebi takvu snagu da izraste veće od povrća pa na njegovim granama i ptice mogu praviti gnijezda. Isus uzima baš tu sliku kako bi nam pokazao nutarnju snagu kraljevstva Božjega, koje niče, nastaje i raste neprimjetno, ali i nezaustavljivo. Isus se rado služio slikama iz prirode, pa kraljevstvo nebesko uspoređivao sa sjemenjem koje se sije u zemlju. Sjetimo se prispodoba o sjemenu koje pada na različito područje pa samo jedno zrno niče i plod donosi. I druga su zrnja nikla, ali su brzo uginula. Pala su, naime, «na kmenito tlo», «kraj puta» i «u trnje», te u nepogodnim uvjetima i okolnostima nije bilo ni ploda, ni roda.
Slično se događa i s našim kršćanskim životom kada dijete nema dobrih uvjeta, niti duhovne dubine. Tamo se, naime, ne razgovora i ne razmišlja o ozbiljnim pitanjima, a kućni život odvija se bez molitve i bogoslužja. Jasno je da tako «plitka zemlja» svjetovnih i površnih stavova i nazora ne dopušta kršćanskoj i duhovnoj klici pupati i rasti. Trnje pak gdje je palo drugo sjeme predstavlja potrošački duh u kojem zamire vrlo brzo svijet duhovnih vrlina. A kad je sve podložno zaradi, interesu i užitku počinje umirati ljubav, a sebičnost hvata sve više maha. Mlade i djecu sve manje zanima tuđa bol i nevolja, pa se ne treba čuditi što se u takvom trnju klica kršćanske duhovnosti vrlo brzo uguši. Bogu hvala što je nešto zrnja palo i na «plodnu zemlju». Isus tumači kako su «plodna zemlja» oni koji plemenitim i dobrim srcem «slušaju Riječ, razumiju je i rod donose». Takvi se trude produbljivati svoju vjeru i jedni drugima pomagati. Izbjegavaju teške riječi, uvrede, psovke i ogovaranja i zlobne kritike.
2. Vratimo za trenutak današnjoj usporedbi s gorušičnim zrnom koje nečujno raste. Isus nas želi poučiti strpljivosti jer suvremeni čovjek stalno je u nekoj žurbi. Toliko mu se žuri da ne čeka prirodni tijek, nego koristi mnoštvo umjetnih sredstava kako bi ubrzao rast žitarica i stoke. A uz to suvremena znanost mu pomaže da može genetski utjecati na biljke i životinje, pa i na samoga čovjeka. No, usprkos toga što mu je moguće, žitarice i stoka gube na kakvoći, jer to nije prirodno. Stoga se u zadnje vrijeme puno govori o hibridima i genetski modificiranoj hrani (GMO) koju se izbjegava, ne samo zbog ekologije, nego ponajprije zbog vlastitog zdravlja. Današnjom usporedbom o gorušičnom zrnu, koje je sićušno ali tiho i nečujno naraste, Isus je htio reći kako se takav rast događa i u duhovnom životu. I tu nema uspjeha ”na brzinu”. I ovdje vrijedi zakon postupnosti, laganog rasta i napretka.
Istina, nekad nam se čini kao da to previše lagano ide, pa bismo to radije ubrzali. Kao onaj tata koji je došao kateheti da ga uvjeri kako je njegov mali, koji nije redovito dolazio na vjeronauk, kadar sve u dva dana naučiti, ako treba. Samo nek se krizma sa svojim kolegama. Nije bilo druge, veli kateheta, nego mu odgovoriti: “Znate, gospodine, i Bogu je prema Sv. Pismu trebalo šest dana da stvori svijet. Kako ću onda ja za dva dana od vašeg nepripremljenog djeteta stvoriti spremljenog krizmanika?!” Shvatio je to otac i teška srca prihvatio ponudu da se mali priključi slijedećoj generaciji. I duhovni plodovi, naime, lagano rastu i sazrijevaju, kao uostalom sve u prirodi.
3. Međutim, čovjeku da naraste treba više vremena nego ičem drugom u prirodi. On najprije punih devet mjeseci klija pod srcem svoje majke. Nakon poroda započinje pravi posao oko njegovoga rasta, pa nakon osam godina odgoja nauči tek ono ”osnovno”. A onda će krenuti u srednju školu gdje nakon mature i postignutog ”srednjeg znanja” ide kroz druge četiri ili pet godina steći stručno znanje. Po završetku studija obično se udaju i žene, stvaraju obitelj i djeca koja im donose radost i sreću. Taj je prirodni zakon koji je Bog usadio u čovjeka i odredio mu rast i postupni razvitak njegovoga duha. To je zakon postupnosti i rasta, ne samo u prirodi, nego i u ljudskom i duhovnom području. To je jednostavno zakon života. Tu nema uspjeha na” brzinu, preko noći. I tu vrijedi isti zakon postupnosti, polaganog rasta i napretka. Naučimo i iz toga, braćo i sestre, da se u životu, osobito duhovnom, napreduje postupno a ne na prečac. I da se u nebo stiže samo malim koracima uz pomoć Božje milosti.
Na kraju ove školske godine otkrivamo kako je ona bila puna događanja, kako na našem osobnom, tako i na ono obiteljskom, školskom i društvenom polju. Bilo je puno lijepih stvari koje ćemo pamtiti i nositi u svom srcu kao dragu uspomenu, pa o tomu s drugima rado razgovarati. Oni će, i uz one nemile događaja koje bismo najradije zaboravili, biti upisani u kroniku zbivanja koja su se dogodila tijekom školske godine. I postali su dio naše povijesti. Dok se večeras na kraju godine osvrćemo na to prijeđeno razdoblje, osjećamo potrebu zahvaliti Bogu za sve što se zbilo, za sve što smo kao pojedinci i zajednica učinili i postigli. Posebice pak želimo ovom euharistijskom gozbom zahvaliti svima koji su u našem akademskom hodu i osobnom rastu bili blizu nas i pomogli nam koracati naprijed; postupno i zauzeto: Od naših roditelja, profesora i odgojitelja, do portira, čuvara i poštara. No, ovo je prigoda zamoliti Gospodina neka nam oprosti i naše nemarnosti, propuste i pogrješke koje smo počinili. Upravo onako kako to radimo na svakom početku euharistijskoga slavlja. Ovo je osobita prigoda uzdići svoja srca i pameti prema nebu i reći ”Bogu hvala”! Zbog toga ćemo na koncu ove svete mise i zapjevati svečani ”Te Deum laudamus’: Tebi, Bogu Ocu u zajedništvu Svetoga Duha od sveg srca zahvaljujemo, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Katedrala sv. Stošije, 14. lipnja 2015.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadrski