(Čitanja: Rim 6, 3-9 (br. 93); Iv 6, 37-40 (br. 138)
1. ”Koji god smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni.. A Krist, pošto uskrsnu od mrtvih, više ne umire, smrt više njime ne gospoduje”, piše sveti Pavao Rimljanima (6,3) što posebice ovih pouskrsnih dana spominjemo i vjerujemo. U poslanici Rimljanima za koju vele da je ”katedrom vjere” sadržan je vrhunac Pavlovog teološkog razmišljanja o evanđelju, kršćanskoj slobodi, vjeri i spasenju. Bog koji je izabrao i spasio izabrani narod sada spašava sve a to se ostvaruje po tomu ”što vjerujemo u Onoga koji je od mrtvih uskrisio Krista, Gospodina našega” (4, 24). Zbog toga nismo bez nade. Jer, djeca smo Božja, subaštinici Kristovi i zajedničari dobara Oca nebeskoga. Pokojna Ika, koja nas je ovog poslijepodneva okupila u ovoj crkvi svete Kate, živjela je od te vjere. Ona je u ponedjeljak, 20. travnja 2015., okrijepljena svetim sakramentima, u 94. godini blago usnula u Gospodinu.
Probleme i nevolje života podnosila je strpljivo i s vjerom imajući uvijek pred očima onaj poklik iz predslovlja: ”Gore srca”! Ništa je nije moglo smesti na tom putu. Sveti Pavao bi dodao, ”ni nevolja, ni tjeskoba, ni progonstvo. Ništa. Ama baš ništa nije je moglo ”rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (8, 18). Neka je Uskrsnuli Gospodin sada uvede u prostranstva nebeskoga Jeruzalema i udijeli joj pokoj vječni.
2. Jučer sam pogledao oporuku mog predšasnika, drage uspomene mons. Ivana Prenđe i našao u njoj i riječi kojima misli i na svoju majku. Iako je po prirodi stvari očekivala da je njezin sin isprati i blagoslovi na groblju, dogodilo se da je ona ispratila njega. Sjećamo se svi one dirljive scene iz naše katedrale kad je u Zadar, koji je bio duboko potresen smrću svoga nadpastira, došao zbor hrvatskih biskupa da podijeli tugu s klerom i vjernicima Zadarske nadbiskupije. Sjećamo se tog prizora iz naše prvostolnice, kao i potresne slike gdje kraj lijesa svoga sina Ivana shrvana bolju sjedi njegova majka Ika. Ona, koja je očekivala da je njezin sin Ivan isprati i blagoslovi na posljednji počinak, toga dana slušala je potresene duše kako se moli za pokoj njegove duše. A meni njegovom nasljedniku zapade dužnost ispratiti njegovu majku s poštovanjem i zahvalnošću.
Svaka je smrt bolan gubitak kojeg ponekad prate i bolni uzdasi: ”Sve mi je sada izgubljeno”. Prisjećajući se sprovoda pokojnog nadbiskupa Ivana, ne isključujemo da je takvim osjećajima i pokojna Ika pratila svoga sina. No, zasigurno s osjećajima vjere kako ju je svojevremeno Job formulirao kad je rekao ”Bog dao, Bog oduzeo”. U takvom kontekstu riječ ”izgubljeno”, koja se obično veže uz činjenicu smrti, dobiva se obrnuto značenje i smisao. O tomu nam je večeras progovorio sam Isus: ”Siđoh s neba da vršim volju Onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: Da ništa od svega što mi je dao ne izgubim, nego uskrisim to u posljednji dan”. Otac, dakle, ne želi da se itko izgubi, nego da sve uskrisi u posljednji dan. To je nešto što odgovara zahtjevu ljudske naravi.
3. Čovjek, naime, čezne za vječnim životom i ne prihvaća konac i kraj. Zato i velimo da smrt nije kraj, nego početak novoga života. Iako se ovakav govor i nauk među ljudima često osporava, on je za vjernike vrlo bitan. Sveta liturgija to ustrajno i jasno ponavlja svaki put tijekom euharistijskog slavlja. Naime, nakon što predsjedatelj objavi nazočnim vjernicima kako se nalazimo pred otajstvom vjere koju se ne može razumom dokučiti, on pjeva i kliče da se tu zbiva tajna vjere. A nazočni puk jednoglasno ispovijeda kako ”smrt Gospodnju naviještamo, njegovo uskrsnuće slavimo, te njegov slavni dolazak iščekujemo”. Upravo s takvom vjerom i mi smo se, braćo i sestre, okupili ovog kasnog poslijepodneva moliti za našu sestru Iku koja se iz Doma za stare i nemoćne u Zadru preselila u vječnost za kojom je toliko čeznula. Pogotovu nakon nenadane smrti sina Ivana, mog predšasnika na službi zadarskog nadbiskupa. Za nju koja je 1922. rođena u zemljoradničkoj obitelji Jure i Grgice Zubčić u Pridrazi, te sa svojim suprugom Jurom rodila i odgojila Zoru, Miljenku, časnu sestru Mariju Anđelu, te sinove Marka, Antu i Anđelka, prinosimo ovu svetu žrtvu Gospodinu. I posebice zahvaljujemo što je bila otvorena životu.
Kad je naš poznati umjetnik kipar Ivan Meštrović govorio o svojoj majci koja mu je život darovala, onda je napisao kako treba zahvaliti ”njoj, stablu jakomu, koga sve bure ne iščupaše, ni požari ne izgoriše; njoj, čije žile ne uginuše i sokovi ne prešahnuše; njoj, iz čijeg krila sunce ugledasmo i Gospoda osjetismo neka je prvo mjesto do trona Njegova”. To je prekrasna himna svakoj majci. U ovoj prigodi neka je primjenjena na gospođu Iku Prenđa za koju ovu svetu misu služimo. – Koristim prigodu svima koji su pogođeni njezinom smrću, u prvom redu njezinoj djeci i njihovim obiteljima, unučadima i praunučadima, kao i njezinim sestrama Mariji i Mandi s obiteljima izraziti iskreno suosjećanje. Znamo da je i naš život koracanje prema vječnosti, prema kući Očevoj, pa ponavljamo onu Augustinovu: ”Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine”. S takvim raspoloženjem molimo Svemogućega neka dobrostivo privede ovu našu sestru u prostranstva gdje tuge više neće biti, ni jauka, ni bola, već mir i radost u Gospodinu. Neka joj Uskrsnuli bude milostiv i udijeli joj pokoj vječni. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Zemunik-crkva svete Kate, 23. travnja 2015.