1. Oko tri sata poslije podne prije 1982 godina dogodilo se najbezumnije ljudsko djelo. Malu uzvisicu blizu Jeruzalema, koja se Golgotom zove, oblila je tog poslijepodneva Božanska krv, krv Isusa Krista nevinog Božjeg Jaganjca. Pred neukrotivom svjetinom koja je kao pomahnitala tražila njegovu smrt, Pilat je popustio i oprao ruke. Židovski starješine su se radovali jer su ostvarili svoj cilj. Samo se priroda zastidjela. I dok se zemlja trese, kamenje plače i hramska zavjesa puca, Isusovo se srce razdire od bola, jer njegov narod ga muči i pomahnitalo viče: “raspni ga, raspni!” “Puče moj, što učini Tebi, ili u čemu ožalostih tebe, odgovori meni!”
Prije petnaestak dana pratili smo našom Rivom Isusa na križnom putu. U prošlu nedjelju, na Cvjetnicu slušali smo Markovo izvješće o drami muke i smrti našeg Spasitelja Isusa. A maloprije smo čuli potresno Ivanovo izviješće o tom žalosnom procesu u kojem se pred našim očima redaju predstavnici različitih zvanja i staleža: mogućnici, suci, svećenici, vođe stranaka, bogataši, intelektualci, dvorani, građani, vojska, narod, sluge, služavke, muškarci i žene, pojedinci i društvo.
2. Glavni junak ove potresne drame u tom žalosnom procesu jest Isus Krist, Sin Božji, jedini spasitelj i otkupitelj svijeta. Drama koja doista uznemiruje ljudsko srce, započinje u vrtu. Evanđelist Ivan time nas podsjeća onog edenskog vrta, izgubljenog raja gdje su naši praroditelji Adam i Eva sve proigrali. Isusova muka (po Ivanu) započinje također u vrtu. Ali, novom vrtu u kojem “novi Adam” sve popravlja. ”Bože, ti si divno sazdao čovječje dostojanstvo, i još divnije ga obnovio”, moli Crkva u jednoj zbornoj molitvi.
Večeras bih htio upozoriti kako je početak Isusove muke obilježen s dva znakovita događaja.
– Na jednoj strani “glavari svećenički i pismoznanci” u Jeruzalemu – ondašnji kreatori dnevne politike i planeri svjetskog poretka- “traže načina kako Isusa na prijevaru uhvatiti”.
– Na drugoj strani u Betaniji, malom mjestu u provinciji, dok Isus sjedi u kući Šimuna Gubavca, dolazi ”neka žena” s alabastrenom posudom nardove skupocjene pomasti i polijeva je po Isusovoj glavi. Krema društva u metropoli sprema smrt za Nevinoga, a u provinciji bezimena žena pomazuje Isusa za njegov ukop.
3. Zaustavimo se za trenutak kod ove ”nepoznate, bezimene žene”, koju evanđelist opisuje zamjenicom “neka”. U toj ”bezimenoj ženi” počašćene su sve one vrijedne žene, majke, supruge i domaćice koje su snagom ženskog instinkta osjetile nepravdu koja je nad Isusom učinjena: Od Pilatove supruge koja je nešto sanjala pa mužu govorila ”neka se okani toga pravednika”, do onih pobožnih žena koje su ga pratile i oplakivale na trnovitom putu do Kalvarije. Od Marije Magdalene, Marije majke Jakova mlađega, do Salome i Marije majke Isusove. Sve one su izbliza promatrale kamo položiše Isusovo tijelo. Jedna pak od njih, Marija Magdalena, bit će prva vjesnica i svjedok Isusovog uskrsnuća.
Jasno je kako križ i trpljenje nije bila glavna nakana Isusovom dolasku na svijet. Njegova je namjera bila spasenje, uskrsnuće i život vječni. Ali, nema drugog puta koji bi tamo vodio osim onoga preko Maslinske Gore, Golgote i Kalvarije. Do velikih stvari u životu dolazi se samo preko tih strmina. Per aspera ad astra, veli stara latinska poslovica. ”Preko trnja do zvijezda”! S križem dolazi blagoslov. Križ je naš lijek, naša snaga i utjeha. Častimo te, križu sveti na kom umrije Isus naš. Ust’ma srcem častimo te, sveti križu Isusov.
Naše sudjelovanje u dirljivim obredima Velikoga Petka i naš mimohod ulicama Grada izraz je naše vjere, molitve, nade i počasti svetom drvu križa na kojem Isus umrije. Stoga ćemo i večeras usrdno moliti: Ne daj, Isuse, da neizmjerna vrijednost tvoje svete krvi bude za nas izgubljena. Udijeli nam svoju milost i uvedi nas poslije ovoga života u vječnu radost. “Vrelo milja, slatka mati, bol mi gorku osjećati. Daj da s tobom procvilim. Daj mi s tobom suze livat. Raspetoga oplakivat. Dokle diso budem ja!” Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala sv. Stošije, 3. 04. 2015.