1. Na Veliki Četvrtak prisjećamo se dana rođenja Euharistije i svećeničkog rođendana. Stoga večeras posebno razmišljamo o Euharistiji i svećeništvu i zahvaljujemo Bogu za taj veliki dar. I molimo neka nikad ne presuši izvor poslužitelja velikog otajstva bezgranične ljubavi. Danas prije podne, u prigodi Mise posvete ulja, preporučili smo u molitve one koji svetim ređenjem postadoše svjedoci i poslužitelji toga velikog otajstva. Večeras pak molimo zaufano neka u našoj Zadarskoj nadbiskupiji bude uvijek dovoljan broj onih koji će dijeliti svete tajne, slaviti Euharistiju i upućivati nas na pravi put spasenja.
Obredi Velikog četvrtka vode nas u povijest slavljenja Pashe. Izraelci su, naime vazmenu večeru slavili kao najvažniji događaj njihove povijesti. Posebice blagovanje janjeta čija ih je krv oslobodila iz egipatskog ropstva. Taj stvarni događaj postao je slikom novog Janjeta i nove večere – Posljednje večere Gospodnje. Krv Janjeta postala je vidljivim znakom spasenje svijeta, a gozba trajnom uspomenom na to spasene: Ovo činite meni na spomen (Lk 22, 19). Euharistija je spomen-čin kalvarijske žrtve našeg otkupljenja. Povijest spasenja nalazi u njemu svoj vrhunac i posljednji smisao. Slavljem pak Euharistije mi ispovijedamo vjeru u njegovu stvarnu nazočnost. Crkva je to stoljećima vjerovala, ispovijedala i ljubomorno čuvala i branila.
2. Isus je, dakle, na Posljednjoj večeri odlučio trajno prebivati među nama. Zato je euharistija produljenje Isusovog života na zemlji i milosno približavanje ljudima. Ona je zagrljaj i poljubac Božjeg Sina. On, koji je prošao zemljom čineći dobro, i večeras je tu, među nama. Spreman je svakog trenutka prosvijetliti nas, ojačati, blagosloviti, posvetiti, utješiti i pomoći. ”Dragost je moja biti sa sinovima ljudskim”. ”Ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15, 9). Kad je prvi put pričestio apostole na Posljednjoj večeri izgovorio je riječi: ”Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo. Uzmite i pijte ovo je krv moja novoga zavjeta koja će se proliti za vas”. I od toga svetog i svečanog trenutka obnavlja se isto pod svakom svetom Misom. Obnavlja se na nekrvni način milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. On leži na oltaru kao ”zaklano i žrtvovano”, ali uvijek živo ”Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29).
Isus je s radošću proslavio s apostolima pashalnu večeru uz riječi: “Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem” (Lk 22, 7 – 20). Euharistija, dakle, i svećenički red ustanovljeni su upravo te svete večeri. Stoga su ta dva sakramenta sudbinski povezana. Nema svećenika bez euharistije, kao što nema euharistije bez svećenika. Stoga se i veli da je svećeničko zvanje u biti euharistijsko. Svećenik, naime, priprema euharistijski stol da ljudi blaguju Tijelo Kristovo. Sam se stavlja na raspolaganje Bogu da preko njega i njegove službe preobražava svijet i vjernike. I dok predvodi euharistijsko slavlje, događa se čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira. To je Božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. A ipak ona je vidljiva i konkretna. U svojim znakovima i obredima.
3. I dok večeras u duhu hodočastimo u Dvoranu Posljednje večere, zahvalimo Bogu srdačno i harno za dar Euharistije, za dar svetog svećeničkog reda, za zapovijed ljubavi koja je u temelju stvaranja civilizacije ljubavi. Posebno zahvalimo što nam je po znakovima kruha i vina ostavio samog sebe. O sveta Tajno na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave!
Neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, u trenutku odlučnog prelaska iz ropstva i smrti u slobodu i život, Isus nam ostavlja simbole vjernosti i ljubavi.. I svakog dana od onog nezaboravnog četvrtka uvečer okuplja se zajednica Božjeg naroda prisustvovati i slaviti jedinstvenu gozbu, gozbu ljubavi i bratskog zajedništva, gozbu lomljenja kruha i zahvaljivanja. Taj spomen čin je najdraža i najdragocjenija uspomena. To je spomen čin koji najavljuje novo doba, novo vrijeme, “novo nebo i novu zemlju” koji započeše u činu sebedarja na Veliki četvrtak za vrijeme ove nezaboravne Večere Gospodnje. I to je ono što večeras zahvalno slavimo i s radošću spominjemo.
Želimir, nadbiskup
Misa Večere Gospodnje, 2. ožujka 2015.