EUHARISTIJSKO KLANJANJE PRVOG PETKA U MJESECU (Veljača) SA ZADARSKIM NADBISKUPOM – Nagovor, mons. Želimir Puljić

posted in: Nadbiskupove propovijedi | 0

Liturgija Riječi

1. Zadnji put u siječnju za vrijeme klanjanja rekao sam kako nakon Isusovog utjelovljenja imamo slobodan pristup k Ocu po Onomu koji je postao naš brat i koji nas zagovara u nebu. Tumačeći uvodne dijelove mise rekao sam da se zbog toga usuđujemo ući u dom Gospodnji, gdje upravljamo svoje molitve, vapaje i želje Bogu Ocu po onomu koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. U tom prvom uvodnom dijelu mi zapravo gov­orimo i molimo ga, a Bog nas sluša. A onda u liturgiji dolazi služba čitanja kad Bog nama gov­ori, a mi ga slušamo po odlomcima njegovih riječi koje su zapisane u Svetom pismu. Liturgija Riječi ima šest dijelova:  Čitanje, pripjevni psalam, evanđelje, propovijed, vjerovanje i sveopća molitva vjernika. Večeras ćemo se zadržati na čitanju, pripjevnom psalmu i evanđelju, a sljedeći put ću govoriti o propovijedi, vjerovanju i sveopćoj molitvi vjernika.

A kako se služba Riječi temelji na tekstovima Biblije, počet ću oporukom koju je napisao kan­didat za Nobelovu nagradu, ruski književnik Dmitar Sergejevič Mereškovski. On je umro 9. prosinca 1941. u Parizu, a njegove knjige prevađane su gotovo na sve jezike svijeta. U jednoj svojoj knjizi zapisao je nešto osobno: “Ja svaki dan čitam Sveto pismo. I čitat ću ga dokle god budem imao oči kojima gledam. Čitat ću ga pri svakom svjetlu, bilo pri danjem svjetlu, ili uz svjetlo ognjiš­ta koje gori. Čitat ću ga i zdrav i bolestan. I kad sam pun vjere i kad sam pun očaja. I kad sam pun zanosa i kad sam klonuo. Što ćete mi spremiti u grob? Spremite e mi Sv. Pismo kako bih kad uskrsnem pojavio se pred Bogom sa svo­jim Sv. Pismom. A ako vas ljudi budu pitali, što je taj Mereškovski u životu veliko učinio, recite im samo ovo: “Čitao je Sv. pismo”. Tako je napisao i govori jedan od velikih umova ruske književnosti.

2. U tumačenju obreda svete Mise došli smo do službe riječi kad se čita Sveto Pismo. I dok smo u uvodnim obredima mi Bogu upravljali svoje molitve, a on slušao, sad je trenutak kad će on gov­oriti po tekstovima Svetog Pisma, a mi ćemo ga slušati. Potrebno je sada reći dvije riječi o Svetom Pismu, kao i to kako se ono na misama čita. Sveto pismo je knjiga od 73 razna književna djela koja su napisali razni ljudi u razn­im stoljećima i na različitim mjestima. Dijeli se Stari i Novi zavjet. Stari zavjet sadrži onu Božju objavu koju je Bog učinio prije rođenja Isusa Krista, a Novi zavjet sadrži život i nauku Isusa Krista, te opis prvih godina Crkve. Događaji objave prenosili su se u židovskom naro­du nekoliko stoljeća usmeno. No, najstariji dijelovi Staroga zavjeta zapisani su u 10. stoljeću prije Krista, u vrijeme kralja Salomona, a posljednje knjige Novoga zavjeta pisane su oko 100. godine poslije Krista.

Zašto se Biblija zove Svetim pismom? Zašto se kaže da je to Božja riječ i da to Bog govori? Evo zašto: Kad je Bog htio objaviti ljudima svoj nauk i misao, izabrao je pogodnu osobu, npr. Mojsija ili apostola Pavla. To su bile sveti, čestiti i pošteni pojedinci u koje se slikovito rečeno Duh Božji uselio i ušao u njegov um kojeg je rasvijetlio svojom svjetlošću i naukom koju je Bog htio očitovati. I dok je pisac pisao, Bog je bdio uz njega da napiše točno ono što Bog traži. Zato i velimo da je Bog pra­vi autor Svetog Pisma. On je, dakle, pisac Svetog Pisma pa stoga i velimo da je to Božja riječ koju je Crkva stoljećima poštovala. No, nije u Sv. pismu sve od Boga. I zemaljski pisac, čovjek, ima svoju ulogu. Bog je htio da sveti pisac iznese Božji nauk. No, on je slobodan pri tome upotrijebiti koju će književnu vrstu da tu nauku iznese, u tom je pisac slobodan. Ako je po naravi pjesnik, on će taj nauk iznijeti u pjesmi, poput pisca biblijskih psalama. Ako je his­toričar, učinit će to u obliku povijesnog prikaza, kao napr. Mojsije. Zato se i veli kako su dva pisaca svetih tekstova: Bog i čovjek koga je Duh Božji pozvao i potakao na to. Budući da je u Svetom Pismu izražen nauk koji je Bog htio nama reći radi našeg spasenja, mi velimo kako je to Božja riječ po kojoj Bog nama govori.

3. Pogledajmo sada kako se Sveto Pismo čita u misi. Kad čitač stane pred ambon da pročita tekstove Svetog Pisma, pozvani smo pozorno pratiti, paziti i slušati. Jer, to Bog govori nama danas. Kad završi prvo i drugo čitanje, narod kaže: “Bogu hvala!” Božja riječ je, naime, svjetlo u našem životu, duhovna hrana u nevoljama i snaga u našoj borbi. Poslije prvog čitanja uvijek dolazi psalam s pripjevnim retkom koji narod ponavlja. Psalam je krasna molitva o pravdi i svetosti koju će Krist donijeti na svijet svima koji ga prih­vate. “Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje “, koji ga prihvaćaju. “Ljubav će se i vjernost sastati” kada dođe Krist u dušama onih koji ga prihvate “i pravda i mir će se zagrli­ti, vjernost će nicati iz zemlje, pravda će gledati s nebesa” (Ps 85, 9-12 djelom). Prvo čitanje i psalam su Božja riječ koja je upravljena nama u kojima nam sâm Bog govori. Mi smo sada u njegovoj školi gdje on drži nastavu i  poučava. Mi smo njegovi učenici koji ga slušaju. On to čini svaki dan i raduje se kad ga čujemo, prihvatimo i po njegovim riječima i uputstvima živimo.

Među misnim čitanjima najodličnije mjesto zauzi­ma evanđelje. Kao što sunce svojim sjajem nadi­lazi električnu sijalicu, tako evanđelje nadilazi svojim dostojanstvom druga čitanja. A kako bi to što prikladnije pokazala, Crkva je odredila neka prije evanđelja bude i poseb­na priprava, a samo čitanje obdarila je osobitim obred­om. Usklikom alaluja poziva se narod na pripravu. Nakon “Aleluje”, čita se jedan redak, pa opet poklik “Aleluja”. Što znači taj “aleluja”? Na hebrejskom “Halelu” znači “hvalite”, a “Jah” je skraćeno od “Jahve”-“Bog”. Dakle, aleluja znači “hvalite Gospodina”. To je u stara vremena  bio kliktaj dobrodošlice, ili pak kao kad netko veli: “Živio govornik!”, “Živio kralj!”, ili netko drugi. Izgovarajući riječ “Aleluja” prije evanđelja i mi pozdravljamo Krista koji dolazi govoriti po riječima evanđelja. To se osobito slikovito doživljava, napr. na Polnoćki kad se između alleluje čita redak: “Javljam vam veliku radost. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist Gospodin” (usp. Lk 2,10-11). Crkva se pret­vara u Betlehem, a mi se priključujemo pastirima kojima čitač poput anđela objavljuje “veliku radost…” To je ta priprava naroda.

4. Uz pripravu naroda tu je i priprava svećenika i pratitelja. Svećenik koji kani či­tati evanđelje, mora se duboko sagnuti prema oltaru i sklo­pljenih ruku kazati: “Svemogući Bože, očisti mi srce i usne, da dostojno mogu navijestiti tvoju blagu vijest.” A kadioničar i svijeće prate svećenika do ambona, kao što se prati uvaženog gosta (Papu, kralja, predsjednika)  u službenom pohodu nekoj zemlji. Svećenik koji je ređenjem dobio vlast slaviti svete Tajne i opraštati ljudima grijehe, sada naklonjen prema oltaru moli Gospodina da bude čist i dostojan objaviti njegovo sveto evanđelje. U tu pripravu spada i čin ustajanja na noge kako bi se čulo samog Krist koji nam po evanđelju gov­ori. A kad svećenik izgovori riječi “Gospodin s vama”, to više nije samo pozdrav, ‘neka Bog bude s vama’, nego izjava: On je tu sada među nama; u ovoj svetoj knjizi, evanđelju po kojoj nam se objavljuje. A kad svećenik objavi iz kojeg se evanđelja čita, on napravi tri križa na čelu, usnama i prsima, a to isto učine i vjernici. Tim znakom križa mi zapravo molimo i želimo neka Krist i njegova riječ, koju slušamo, bude u mojoj pameti, na mojim usnama i u mome srcu. Ona neka zagospodari svim mojim bićem.

U svom evanđelju Isus objavljuje istine koje valja vjerovati, kao i moralne i etičke norme koje treba prakticirati. On svojim čitateljima i učenicima veli da su oni ”sol zemlje i svjetlo svije­ta”, pa želi neka svijetli njihova svjetlost pred ljudima da vide dobra djela i slave Oca koji je na nebesima” (usp. Mt 5, 13-16). Uz blagu preporuku ”ako tko želi biti moj učenik”, Isus određuje neka kršćani i njegovi  učenici tako žive da svijetle kao uzor u ovome svijetu. No, Krist je ne samo učitelj istine i morala, nego i liječnik duše i tijela. O tomu nam primjer slijepca Bartimeja (Mk 10, 46-52) rječito zbori. Bartimej koji je godinama slijep, čuo je da Isus liječi sve bolesti, pa se ponadao da će ga negdje susresti. Jednog dana čuo je kako mnogi prolaze u blizini gdje je prosio.  Kad su mu rekli da tuda  prolazi Isus iz Nazareta, počeo je vikati: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!” Isus je doista stao i dozvao ga k sebi i darovao mu vid. I mi smo taj Bartimej, slijepac koji sjedi na putu i prosi. Mi smo prosjaci pred Bogom. Slična scena ponavlja se u svetoj misi kad Isus dolazi, a mi podižemo oči i glas pa velimo: “Gospodine smiluj se, Kriste smiluj se!” A na Isusov upit, ”što hoćete da vam učinim”, svatko bi mogao ponoviti Bartimejeve riječi: “Gospodine, da progledam”. Jer, ruku na srce svi smo mi, duhovno slijepi. Ne vidimo veličinu Božjeg kraljevstva. Ne vidimo kako je jedino potrebno spasiti dušu. Kad svećenik završi čitanje evanđelja, s pošto­vanjem poljubi knjigu i tiho veli: “Evanđeoskom riječju uništili se naši grijesi”, a narod kliče: “Slava tebi Kriste!” Kako je to lijepo kad se s dostojanstvo i pobožnošću obavlja.

† Želimir Puljić, nadbiskup

Zadar, katedrala sv. Stošije, 6. veljače 2015.

 

Comments are closed.