(Evanđelje: Lk 8, 4-15)
1. Zanimljiva je prispodobu o sjemenu koje pada na različito područje pa različitim rodom rađa. Tako se jedno zrno ugušilo, drugo uginulo, treće su ptice pozobale. Iz Isusove priče (usp. Mt 13, 4-9) čuli smo kako je samo jedno posijano zrno niklo i ploda donijelo. I druga su zrnja nikla, ali su brzo uginula. Pala su, naime, na kamenito tlo, kraj puta i u trnje, pa u nepogodnim uvjetima i okolnostima nije bilo ni ploda, ni roda.
Slično se događa i s našim kršćanskim životom kad dijete u obitelji nema dobrih uvjeta. Zrnja «kraj puta» i na «kamenitom tlu» predstavljaju obitelji u kojima nema duhovne dubine, jer tamo se nikad ne razgovora i ne razmišlja o ozbiljnim pitanjima. A kućni život odvija se bez molitve i bogoslužja. I jasno je da tako «plitka zemlja» svjetovnih i površnih stavova i nazora ne dopušta kršćanskoj i duhovnoj klici pupati i rasti. A klica kršćanske duhovnosti ugine jer zrnje je palo «kraj puta», «u trnje» ili «na kamenito tlo».
2. Bogu hvala što je nešto zrnja palo i na «plodnu zemlju». Isus tumači kako su «plodna zemlja» oni koji plemenitim i dobrim srcem «slušaju Riječ, razumiju je i rod donose». Takvi pojedinci i obitelji primaju Riječ, žive od molitve i sakramenata, vole Crkvu i sve što je Božje. Izbjegavaju teške riječi, uvrede i psovke. Ne dopuštaju ogovaranja i zlobne kritike na račun Boga i Crkve. Nastoje duhovno rasti i očvrsnuti u vjeri koju su primili.
Blago djeci i mladima koji imaju roditelje čvrste u vjeri i u svojim stavovima. Sretnih li župa i biskupija u kojima su očevi i majke, spremni dati obrazloženje svojoj djeci i svima koji ih zapitaju za razloge nade koja je u njima. Blago narodu koji se može osloniti na takve obiteljske zajednice. Samo zajedničkim nastojanjem roditelja i djece, svećenika i obitelji, učitelja i učenika može se očekivati da posijano Božje zrnje urodi plodom.
3. Dok danas pribivamo 23. hrvatskom folklornom festivalu i uživamo u ovim živopisnim narodnim nošnjama, osjećamo da je takva suradnja na djelu. A srce nam se ispunjeno radošću i zahvalnošću, jer u tomu otkrivamo i prepoznajemo znakove svoga imena i prezimena, otkrivamo zapravo tragove našeg narodnog identiteta. A gdje su nicale, oblikovale se i oglasile pjesme koje ćemo doskora čuti?! U kojoj prigodi i na kojem mjestu se oblačila i nosila ova odjeća koju naši mladi danas s radošću nose i u njima nastupaju?! Odgovor je jedan i jedinstven: Oko naših crkava i svetišta za vrijeme nedjeljnih slavlja.
Jer, nedjelja, kao Dan Gospodnji u našem narodu bila i dan narodnog veselja kad se sklapalo ženidbu, krštavalo ili primalo sakrament svete potvrde. To je ujedno bio dan kad se oblačilo i nosilo svečano “misno odijelo”. Današnje narodne nošnje potvrda su bogatstva duše našeg čovjeka.
4. Zato se “dan Gospodnji” doživljavalo kao radostan dan druženja, molitve, radosti i sabranosti. I bio je to dan kojeg se iščekivalo jer je donosio milosnu snagu i poruku nade. A Sveta misa i druženje poslije mise postali su bitno izvorište i uporište svakog vjernika. Tako je nedjelja, kao “dan Gospodnji”, bila “duhovno sidrište i duhovno središte” Hrvata katolika.
Drago mi je što na ovom festivalu osjećam plodove toga dana, kao i plodove zajedništva i uspješno ostvarenje sklada u odnosima vjere i narodne kulture. Svima koji su se oko toga trudili čestitam i od srca zahvaljujem. Na sudionike kao i na sve vas koji ste se danas ovdje okupili, uz molitvu koju ćemo sada uputiti, zazivam obilje Božjeg blagoslova.
Frankfurt, 28. lipnja 2014.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup