Kršćanski život je sjeme koje treba zalijevati, njegovati i čuvati
1. Zanimljiva su biblijska čitanja koja smo čuli. Starozavjetni prorok Ezekijel najavljuje Božji plan s ljudima koje on kani «okupiti iz svih naroda i očistiti od svih nečistoća. Najavljuje također kako će im dati novo srce i novi duh udahnuti u njih, kako bi hodili po njegovim zakonima i čuvali njegove naredbe». U drugom čitanju slušali smo Petrovu propovijed o Isusu koji je «prošao zemljom čineći dobro». A onda smo čuli prispodobu o sjemenu koje pada na različito područje pa različitim rodom rađa. Tako se jedno zrno ugušilo, drugo uginulo, treće su ptice pozobale, a tek četvrto je ploda donijelo. Jasno je da se pitamo što je potrebno činiti da naš kršćanski život raste i razvija se, i da ga okolni čimbenici ne uguše? Iz Isusove priče (usp. Mt 13, 4-9) čuli smo kako samo jedno posijano zrno niče i plod donosi. I druga su zrnja nikla, ali su brzo uginula. Pala su, naime, na kamenito tlo, kraj puta i u trnje, pa u nepogodnim uvjetima i okolnostima nije bilo ni ploda, ni roda.
Slično se događa i s našim kršćanskim životom kad dijete u obitelji nema dobrih uvjeta. Zrnja «kraj puta» i na «kamenitom tlu» predstavljaju obitelji u kojima nema duhovne dubine, jer tamo se nikad ne razgovora i ne razmišlja o ozbiljnim pitanjima. A kućni život odvija se bez molitve i bogoslužja. I jasno je da tako «plitka zemlja» svjetovnih, materijalnih i površnih stavova i nazora ne dopušta kršćanskoj i duhovnoj klici pupati i rasti. Dogodi li se k tome u obitelji kakva poruga ili kritika na račun vjere i Crkve, «dolazi Zli i odnosi sjeme». A klica kršćanske duhovnosti biva pokopana jer zrnje je palo «kraj puta» ili «na kamenito i plitko tlo».
2. Iz Isusove usporedbe saznajemo također kako je nešto sjemenja završilo i u trnju. Trnje je prekomjerna «zabrinutost za ovaj svijet». Ono je slika obiteljskog potrošačkog duha gdje je najvažnije «imati, stjecati i posjedovati». U takvom okruženju zamire vrlo brzo svijet duhovnih vrlina. Trnje pokazuje i silnu moć «zavodljivosti ovozemaljskih interesa, užitka i udobnosti». A kad je sve podložno zaradi, probitku i interesu, u obitelji počinju umirati povjerenje i ljubav. Sebičnost sve više hvata maha. Djecu sve manje zanima tuđa bol i tuđa nevolja. A i ne odgaja ih se za darežljivost i pomaganje. Doda li se k tome i poguban utjecaj loših knjiga, obavijesnih sredstava, sablažnjivih primjera i sumnjivih društava, ne treba se čuditi što se u takvom trnju klica kršćanske duhovnosti vrlo brzo uguši.
Bogu hvala što je nešto zrnja palo i na «plodnu zemlju». Isus tumači kako su «plodna zemlja» oni koji plemenitim i dobrim srcem «slušaju Riječ, razumiju je i rod donose». Takvi pojedinci i obitelji primaju Riječ, žive od molitve i sakramenata, vole Crkvu i sve što je Božje. Svjesni su kako u životu nije lako sve shvatiti. Stoga se trude produbljivati svoju vjeru. Jedni drugima pomažu i nastoje poniznim i smjernim duhom biti dobri, strpljivi i velikodušni. Izbjegavaju teške riječi, uvrede i psovke. Ne dopuštaju ogovaranja i zlobne kritike na račun Boga, Crkve i crkvenih službenika. Nastoje duhovno rasti i očvrsnuti u vjeri koju su primili.
3. Blago djeci i mladima koji imaju roditelje čvrste u vjeri i u svojim stavovima. Sretnih li župa i biskupija u kojima su očevi i majke, spremni dati obrazloženje svojoj djeci i svima koji ih zapitaju za razloge nade koja je u njima. Blago narodu koji se može osloniti na takve obiteljske zajednice koje su Bogu zahvalne, ali i ponosne što sebe i sve svoje mogu povjeriti Kristu Dobrom pastiru, Spasitelju, bratu i prijatelju. Samo zajedničkim nastojanjem roditelja i djece, svećenika i obitelji, učitelja i učenika može se očekivati da posijano Božje zrnje urodi plodom.
Dok danas stojimo oko oltara s ovogodišnjim krizmanicima ove misije u Frankfurtu, molimo i radimo na tomu, braćo i sestre, da Božje sjeme nikada ne padne po kamenitom i trnovitom tlu, nego po plodnoj i dobroj obiteljskoj njivi. Neka se povećava broj onih koji plemenitim i dobrim srcem «slušaju Riječ, razumiju je i srcem prihvaćaju», kako bi u ovoj zajednici bilo uvijek više vjernički raspoloženih obitelji koje će se zajednički Bogu moliti i nedjeljom euharistiju slaviti, te nesebičnom ljubavlju i s radošću rađati i odgajati djecu koja će biti spremna služiti Bogu, Crkvi i narodu. Mariji, koja je majka obitelji i odvjetnica našeg naroda, upravljamo danas žarki vapaj neka ustane i dođe k nama. Neka pohiti u naša sela i gradove, u naše gore i naše more. Jer želimo čuti njezin pozdrav i osjetiti kako nam Isusa nosi. Neka nam duša kliče od radosti i veliča Spasitelja. Utječemo se pod okrilje naše Gospe koja je ‘nada naša i zora spasenja’, te s pjesnikom žarko molimo: ‘Vrati se k nama Djevice čista. Vrati nam nadu, vrati nam Krista, u srce naše i u naš stan! Jer, utjeha tvoja duše nam liječi. Ti si nam, Majko, nada i spas!’ (M. Talajić, Gospi Pomoćnici).
Frankfurt, 28. lipnja 2014.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup