Čitanja: 1. Job 19, 23-27 (br. 83); Ps 23 „Gospodin je pastir moj“ (br. 108); Iv 14, 1-6 (br. 143)
Kad god se nađemo na sprovodu ili na groblju, pojavljuju se egzistencijalna pitanja o životu i smrti. Zašto se ljudi rađaju pa onda umiru? Što se to događa u trenucima smrti? I htjeli bismo čuti odgovore na ta pitanja. Danas bismo voljeli čuti odgovor i od don Ante koji je prošle godine obilježio svoj zlatni misnički jubilej -50 godina svećeništva. Zašto nas je ostavio i otišao iz naše sredine i uputo se tamo “kud za vazda gre se”. Zašto? Ne može nam on na to odgovoriti. No, kao Kristov učenik i propovjednik on bi zasigurno, okrenut prema nebu i s križem u ruci poručio: Jedino u svjetlu uzvišene tajne muke, smrti i uskrsnuća Božanskog Spasitelja moguće je shvatiti tajnu ljudskog rađanja i umiranja. I mi u svjetlu takve vjere, koja nam s križa sjaji, danas ovdje stojimo i molimo. Istina, smrt nas opterećuje osjećajima straha i neizvjesnosti. Ali, uz Isusov križ nade i utjehe mi smo sposobni pjevati pohvalnu pjesmu “sestrici smrti” jer Isus nas tješi “neka se ne uznemiruje srce vaše”.
Očima vjere, dakle, shvaćamo i prihvaćamo kako je ovozemni život samo djelić onog vječnog života koji nakon prolaza smrti vječno traje. Blago čovjeku kad na tom prijelazu ima svjetlo vjere, koja mu obasjava životnu putanju. Don Ante je navješćivao to Svjetlo punih 51 godinu. Istim svjetlom vjere i mi njega pratimo na ovaj posljednji počinak. Jer, ova smrt bilježi rastanak i kraj ovozemnog druženja. Ne koristi izgovarati suvišne riječi. Šutnja, molitva i supatnja najbolji su prijatelji i pratitelji. Čitanje iz Jobove knjige divan je spjev ljudske patnje pred tajnom Božje svemoći. Iako je Job udaren užasnom bolešću gube, uvjeren je kako sve od Boga dolazi. Prihvaća iskušenja i čvrsto vjeruje i «zna da njegov izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati».
Domalo položit ćemo u grob tijelo svećenika don Antu Ivančeva i izreći zahvalu Bogu za sve dobro što je činio, što je propovijedao i svete tajne dijelio. Hvala ti don Ante za tvoje svećeničko svjedočanstvo. Iako je govor o smrti potresan, mi se tješimo riječima da su «duše pravednika u ruci Božjoj». Ispunjeni tim svjetlom nade i vjere sa psalmistom ćemo moliti: «Tebe žeđa duša moja, Gospodine Bože moj! Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži. Gorljivo tebe tražim!»
Iskreni izrazi suosjećanja njegovoj sestri Anki i nećacima. Zahvaljujemo časnim sestrama sv. Vinka u svećeničkom domu koje skrbe o starijim svećenicima. Zahvaljujemo vjernicima župa gdje je don Ante službovao za ljubavi pažnju s kojom su ga pratili. Puno je dobrih ljudi koji su bili zauzeti za zdravlje pokojnog don Ante. Stoga, neka je blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista. Otac milosrđa i Bog svake utjehe. On nas tješi u svakoj nevolji našoj. On će dobrostivo privesti i ovog našeg brata u prostranstva gdje tuge više neće biti, ni jauka, ni bola, već pokoj, mir i radost u Gospodinu. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
mons. Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski