Zadarski prezbiterij proslavio je svoj 53. svećenički dan u srijedu 11. lipnja u župi sv. Stjepana u Luci na Dugom otoku, rodnom mjestu don Eugena Šutrina, svećenika Zadarske nadbiskupije kojeg su 1945. g. ubili komunisti. U spomen na sto godina od Šutrinova rođenja, (26. lipnja 1914.), svećenici su razmatrali značenje žrtve mučenika, poput Šutrina, te su pohodili njegov grob u Luci gdje je pokopan u kapelici koju su nad grobnicom dali izgraditi Šime i Justina rođ. Škifić, Šutrinovi čestiti težačko-ribarski roditelji koji su podigli sedmero djece. „Don Eugen zauzima časno mjesto u povorci kršćanskih mučenika u povijesti Crkve i hrvatskog naroda. Mučeništvo je Božji dar za one kojima je darovan i za sve koji su s mučenikom povezani, krvlju, rodom, jezikom i poznanstvom. Sv. Ivan Pavao II. pozvao nas je da učinimo sve da se ne pusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu, te potaknuo da se prikuplja dokumentacija kako ne bi ostali nepoznati borci velike Božje stvari“ rekao je mons. Puljić u homiliji mise koju je prije molitve odrješenja na Šutrinovom grobu predvodio u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci.
„Hodočašće na Šutrinov grob znak je sjećanja i ne zaborava Božjih ugodnika. Ujedno očituje naše dužno poštovanje prema svim nedužnim žrtvama i njihovoj moralnoj veličini koja postaje baštinom naše sadašnjosti. Neka taj susret probudi u nama svijest odgovornosti prema daru zvanja i zahvalnost Bogu za dar svećeničkog poziva“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je svećenicima dodijeljena odgovorna i sveta zadaća sabirati i odgajati vjerničku zajednicu. „Svjesni svojih mana, slabosti i promašaja, oko Isusovog oltara i uz grob subrata i mučenika Eugena molimo velikog svećenika Isusa da nas obnovi kako bi rasla naša spremnost za darivanjem i svetim služenjem. Dvadeseto stoljeće je mračno stoljeće užasnog nasilja i pokolja ljudi kad je Crkva obilovala velikim brojem mučenika i svjedoka. Mjesto na kojem je mučenik ispovjedio vjeru i zakoračio u vječni život za kršćane je uvijek bilo sveto, zato su ga posebno obilježavali i okupljali se na njemu. Puno je takvih pragova i konfesija na području naše zemlje“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da se mučeništvo razlikuje od drugih stradanja jer je obilježeno odnosom prema Kristu radi kojeg ljudi mrze kršćane. „Dok brojni stradalnici umiru radi čovjeka, kršćanski mučenik umire radi Bogočovjeka, koji je došao na zemlju kako bi pružio svjedočanstvo Istine. Mučeništvo treba razlikovati od fanatizma zbog isključivosti, netrpeljivosti i sljepoće, iako korijen riječi fanatik znači ushićen, oduševljen, gorljiv. Za razliku od fanatika koji ubija sebe kako bi ubio drugoga, mučenik ne želi nikome naškoditi. On ne nanosi bol drugima. Ali spreman je sve boli hrabro podnijeti radi Krista i njegovog Kraljevstva istine i života, svetosti, pravde i mira“ rekao je mons. Puljić. Podsjetio je da don Eugen puno duguje revnom luškom župniku Ivi Milanji koji je bio oduševljeni apostol mladeži u Orlovima i križarima, te je i Šutrina oduševio za ideale žrtve, euharistije i apostolata koje je promicao bl. Ivan Merz. Duhovnu formaciju don Eugen je primio od sjemenišnog duhovnika Petra Perice, isusovca koji je 24. listopada 1944., godinu dana prije don Eugena, u 31. godini života mučenički ubijen na Daksi. „Crkva ne može živjeti bez svećenika! Hrvatski narod i njegova povijest puno duguje svojim svećenicima. Neprocjenjiva je njihova prisutnost u župama“ istaknuo je mons. Puljić, potaknuvši na molitvu za svećenike, da ne klonu u radu i apostolatu.
Na putu brodom od Zadra do Luke, život don Eugena opisao je sadašnji luški župnik Filip Kucelin, temeljem i sjećanja svjedoka Šutrinova života, Lučanina Miroslava Marčine. Tijekom bogoslovskog studija u Splitu, Eugenovi roditelji emigrirali su u SAD, a on je radije ostao u rodnom kraju da kao svećenik služi svom narodu. Jenio, kako su ga zvali, prvi luški student poslije Prvog svjetskog rata, organizirao je duhovna, kulturna i rekreativna događanja. „Znao je okupiti i pridobiti ljude. Jenio je imao jako lip glas, piva je ka grdelin. Težački poslovi mu nisu bili strani. Više sam ga puta vidio di ide u polje ili na ribe“ sjeća se Marčina. Šutrin je zaređen za svećenika u šibenskoj katedrali sv. Jakova 17. srpnja 1938. g., uz svećeničko geslo ”O Bože, vječna istino, ujedini me sa sobom u trajnoj ljubavi”, iz knjige ‘Nasljeduj Krista’ Tome Kempenca. Nakon jednogodišnje službe prefekta u splitskom bogoslovnom sjemeništu, Šutrin postaje župnik Molata i poslužitelj Brgulja. Komunisti su 1943. g. ubili i župnika Luke, rodom Molaćanina, Srećka Lovretića. Lovretić i Šutrin ubijeni su u 31. godini života. O zauzetosti don Eugena svjedoči situacija kad ga je za posjeta rodnoj Luci uhvatilo nevrijeme pa brodovi nisu mogli voziti. Da njegovi župljani Molata ne budu bez nedjeljne mise, don Eugen je organizirao brodicu Lučanina Filicija Picića i s četvero Lučana na jedra po velikim valovima i nevremenu doplovio do Molata za manje od dva sata. „Kad smo došli, stariji ljudi na Molatu su mu rekli da ga ne bi Bog kazni da po ovakvin vrimenu ni doša reći misu” svjedoči Marčina. Don Filip je podsjetio i na proročke misli don Eugena u njegovoj propovijedi: ”Dižu se novi, tamni oblaci koji naviještaju novo, sveopće klanje. Zaboravilo se na Boga. I ne samo to, nego mnogi hoće da Boga nestane! Jer da je suvišan i da svijet može i bez njega postojati! Pa što smo dočekali? Poput neodgovorne djece se igraju i srljaju u propast. Budimo uvjereni da neće biti mira, da će ljudi i nadalje gledati jedan u drugome ne brata, nego bijesnog tigra koji vreba svoj plijen, dokle god se Europa ne vrati Kristu, dokle god evanđeoska načela ljubavi ne zavladaju svijetom“. Nakon talijanske okupacije Molata 1941. g., osnovan je koncentracijski logor u koji je don Eugen mogao doći i bio je jedina vanjska veza za logoraše. Donosio je poruke i novac svima zatočenima. Sve poruke i predaju novca obavljao je preko ispovijedi. U komandi logora protestirao je protiv kažnjavanja logoraša. Logoraši su ga zvali ‘Naš Anđeo’. Izlagao se za dobro drugih, riskirao, žrtvovao. O njegovoj pravičnosti svjedoči kad je nakon kapitulacije Italije, kad su logoraši preuzeli logor, za vrijeme predaje talijanskih vojnika, don Eugen došao u logor vidjeti da se ne postupa loše s talijanskim vojnicima.
U studenom 1945. g. Šutrin je premješten u župu Privlaka. Dvojica mladića pozvala su ga u noći da pođe dati sakrament umirućih, lagavši da je majku jednog od njih udario konj. Putem u noći ustrijelili su ga u predjelu Sebačevo s dva hitca u glavu, a tijelo koje su bacili u more sutradan su pronašli župljani da pluta uz obalu. Ubojice su bili Đani Pavlović i Pere Ćurko, prema izvješću OZNA-e, sekretar općinskog komiteta Nin i član Kotarskog Komiteta KP Zadar. Izvješće OZNA-e Br. 4993 od 9. prosinca 1945. g. tvrdi da je ‘momentalni povod za to ubojstvo bila obljetnica smrti Lole Ribara’. „Mislim da don Eugen zadovoljava članke Instructio Sanctorum Mater za provođenje istraživanja u kauzama svetih, da je živio na herojski način kršćanske kreposti, izbližega je slijedio Krista i žrtvovao život mučeničkom smrću. Vjernici svjedoče o čistoći i neporočnosti njegovog života, o milostima i uslišanjima po njegovom zagovoru. Smatram da je sazrijelo vrijeme da se taj lik predstavi vjernicima Crkve u Hrvata“ zaključio je don Filip Kucelin. Putem do Luke o ubijenom svećeniku Ivanu Manzonijiu (1899.-1942.) govorio je don Zdenko Dundović, župnik Zemunika. Bio je župnik Rave, rodom iz Dobrinja na Krku, sin težačkih roditelja Ante i Jelene rođ. Variola. Mnogim obiteljima je osigurao kruh jer je župljane preporučivao brodarima da ih prime kao mornare. Komunisti su ga odveli u logor na Dugi otok, gdje su ga, vezavši mu ruke i noge žicom, s kamenom oko vrata, utopili u moru. U Zadarskoj nadbiskupiji, partizani/komunisti su od 1941. do 1945. g. ubili redovnicu Agnezu Petroša i dvanaest svećenika. To su Ante Adžija, Ante Ćotić, Mirko Didović, Ivan Kranjc, Ante Letinić, Srećko Lovretić, Ljubomir Magaš, Ivan Manzoni, Eugen Šutrin, Ivan Tičić, Šime Batković i Nikola Kuvač. Bilo je utamničeno još devetnaest zadarskih svećenika, a progonjeni i suđeni biskupi su Petar Dujam Munzani (1890.-1951.) i Mate Garković (1882.-1968.).
Ines Grbić