1.čitanje Iz 61, 1-3a; Pripjevni psalam;
2.čitanje Dj 20. 17-18; 28-32; Evanđelje: Iv 21, 15-17
1. Bog bira, a čovjek odgovara. Ovaj početni razgovor, braćo i sestre, uvodi nas u misterij svetog ređenja, koje se odvija pred našim očima. Đakon don Zvonimir maločas je izrekao svjesno i slobodno svoj: “Evo me!” Prekjučer je u mojoj kapelici potpisao izjavu kako bez vanjske prisile i straha, svjesno i slobodno želi primiti sveti red prezbiterata, da crkvenu disciplinu celibata dragovoljno prihvaća do kraja života, te kako je svjestan obveze poslušnosti i pokoravanja zakonitoj crkvenoj vlasti. To je izjavio i obećao uz prisegu na Evanđelje. Svećeničko zvanje, doista je, «misterij vjere», «dar i otajstvo» kako je govorio sveti Ivan Pavao II. U njegovu «rođenju i hodu» uključeni su Bog i čovjek, obitelj i zajednica vjernika. Bog prvi započinje razgovor i očekuje odgovor. On čovjeka osobno zna i slobodno poziva.
Iako je Bog onaj koji bira i poziva, nije uvijek lako ni jednostavno odlučiti se i prihvatiti Božji poziv. Ređenik to najbolje zna. Koliko je samo bilo razgovora, molitve, premišljanja, seminara, duhovnih vježbi. Koliko nagovora i vrludanja, sumnji, napasti, borbi i traženja. I ne bi se trebalo čuditi ako bi nam kandidat ispovjedio kako je često bilo i bojazni strahova koji su spopadali dušu njegovu. Odlučujuće je bilo nadahnuće i poticaj: Ne boj se i odvaži se, kako slikovito veli jedna latinska fraza: Munus tuum grave, aude= Zadaća je velika i teška! Ali, samo naprijed. Odvaži se i ne boj se! Ne boj se, Abrahame, krenuti tamo kamo te šaljem! (Post 15,1) Ne boj se, narode; Bog sam hita da te spasi, veli Izaija, (Iz 35, 4). Ja sam te otkupio. Imenom sam te zazvao: Ti si moj! (Iz 43, 1). Ne boj se! Ne boj se svoje slabosti, kad Bog zove. Predaj mu se, jer on te tješi i hrabri. I sve ćeš moći u Onome koji te jača.
2. Isusov učenik je spreman je sučeliti se s olujama života. Kad čitamo evanđeoska izvješća, opažamo jednu zanimljivost da je među Isusovim učenicima bilo najviše ribara. “Prolazeći pokraj Galilejskog mora, opazi Šimuna i Andriju kako bacaju mreže u more -bijahu, naime, ribari. Pošav malo naprijed ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah ih pozva, i oni pođoše za njim” (Mk 1, 16 – 20). Zašto je Isus birao svoje učenike među ribarima?! Ako analiziramo njihov stil života, otkrit ćemo kako su oni uglavnom strpljivi, ustrajni, hrabri i skroviti. Težak život na moru naučio ih je biti strpljivima. Primorani su satima i satima čekati kako bi nešto ulovili. Zato se i veli da ribar imaju mirne i debele živce.
I Kristov učenik mora biti strpljiv. I onda kad ga nervira kucanje i telefonski pozivi. Kao i onda kad mu se čini da su ljudi Boga zaboravili, da ne dolaze na Misu i ne ispovijedaju se. On strpljivo čeka u crkvi, u ispovjedaonici, u uredu. Biti miran i u uredu, i na radu, u mladosti i u starosti. Eto, to je Božji ribar koji će ustrajno pokušati opet, iznova baciti mrežu. Još jednom zaveslati i prijeći na drugu stranu. Vratiti se poslije podne, predvečer! I onda kad očito ne ide, on opet kuša. I baca se na koljena, poput apostola Pavla u Miletu, kako smo čuli u drugom čitanju. Svjestan je, naime, da ga je Gospodin pomazao i da ga šalje kako nas je izvijestio prorok Izaija u prvom čitanju. Šalje ga još jednom izmoliti još jedan ružarij, učiniti još jedan posjet bolesniku. Možda se ipak nešto dogodi i promijeni. Isusov učenik je ustrajan i spreman dočekati buru, jugo, valove i oluju, te riskirati ne samo mrežu, ribe i brodicu, nego i vlastiti život. Kao pravi ribar on je svemu vičan. Spreman je i posve hrabro sučeliti se s nevoljama i olujama života.
3. Molimo da ređenik bude svjestan onoga što radi. No, svjestan je također kako ne ovisi sve o njemu. I valja sve u Božje ruke staviti, a svoj rad preporučiti blagoslovu s neba. Prema onom starom monaškom pravilu „ora et labora“, koje je sv. Benedikt propisao svojoj subraći. Zbog toga Isusov traži tišinu, molitvu i sabranost. Poput Krista koji je molio prije svog javnog nastupa, prije izbora apostolâ kad je čitavu noć proveo u molitvi.
Zato oni, koje je Krist pozvao biti dionicima njegovog poslanja u svijetu, moraju se ugledati u njegov primjer. Molitva je, naime, temelj, korijen i jamstvo njihovog blagoslovljenog djelovanja. Direktorij za službu i život prezbitera taksativno nalaže neka “svećenik uredi svoj molitveni život tako da sadrži: svakodnevno slavljenje Euharistije, čestu ispovijed i duhovno vodstvo, cjelovito moljenje časoslova, ispit savjesti, razmatranje, božansko štivo, produženi časovi šutnje i razmatranja, osobito u povremenim obnovama i duhovnim vježbama, plodno čitanje života svetaca, moljenje krunice, križnog puta i drugih pobožnih vježbi» (br. 39). Kad sam u studenom prošle godine predavao don Zvonimiru evanđelje, rekao sam: «Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao navjestitelj. Nastoj vjerovati što pročitaš, učiti što vjeruješ, te živjeti što druge učiš!» A danas u prigodi svećeničkog ređenja, predat ću mu darove što ih narod prinosi Bogu i reći: «Budi svjestan onoga što radiš. U djelo provedi ono što obavljaš. I život svoj suobliči otajstvu križa Gospodnjega».
4. Uz ove preporuke Crkve mi ćemo večeras posebice moliti da don Zvonimir bude na visini zadataka koje mu Crkva povjerava. Neka mu naša molitvena potpora pomogne da bude svjestan onoga što radi, kako bi druge učio ono što vjeruje. I zazvat ćemo Duha Svetoga neka ga obuče silom odozgora i obdari poniznošću i pouzdanjem u Boga.
A kad se bude prostro na zemlju, uputit ćemo molitvene vapaje nebeskim zaštitnicima da ga prate i pomažu. Budući je sveti Red dar Crkvi, ljudima, braći i svijetu, mi ćemo moliti neka i on bude dar Crkvi i narodu.
Posebice neka njegovo darivanje bude bez pridržaja i služenje bez uvjetovanja. I neka Gospodin do kraja izvede ono što je započeo na njegovom krštenju. Amen.
Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala sv. Stošije, 21. lipnja 2014.