1. Večeras nam sveti Pavao kratko i jezgrovito iznosi temeljnu istinu kako je čaša blagoslovna zajedništvo Krvi Kristove, a kruh koji lomimo zajedništvo Tijela Kristova. Naime, po Isusovoj kalvarijskoj žrtvi sklopljen je savez između Boga i ljudi. To više nije savez kamenih ploča, već savez srdaca, savez zajedništva krvi i tijela. Kad je na Posljednjoj večeri Isus rekao “ovo je čaša moje krvi, novog i vječnoga saveza”, bilo je jasno kako nastupa mesijansko razdoblje, Novi savez u krivi Kristovoj po kojoj se čovječanstvo povezuje s Bogom i Bog s ljudima. A u činu Golgotske žrtve dogodilo se i otkupljenje i sklopljen je savez. Euharistija, kao nekrvna žrtva Novoga Saveza, prigoda je posvjestiti naše savezništvo s Bogom i doživjeti blizinu koja se iz tog novog saveza rađa.
Blagdan Tijelova vraća nas nezaboravnoj Gospodinovoj posljednjoj Pashi sa svojim učenicima, koju je -kako pišu evanđelisti- “vruće želio s njima blagovati”. Nešto je, ipak, bilo neuobičajeno u tom blagovanju Pashe. Nakon blagoslova Isus daje učenicima kruh uz riječi: “Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje”. Jednako tako daje im i čašu i govori: “Uzmite i pijte, ovo je krv moja, novoga i vječnoga saveza, koja se prolijeva za vas i za mnoge na oproštenje grijeha”. A nakon toga izriče svoju oporučnu želju: “Ovo činite meni na spomen”.
2. Zato na blagdan Presvetog Tijela i krvi Kristove, posebice razmišljamo o Euharistiji, toj svetoj Tajni Crkve koju smo po Kristovom nalogu pozvani slaviti. Već dvije tisuće godina Crkva to s poštovanjem i zahvalnošću čini. “Misno slavlje, središte je svega kršćanskog života”. Apostoli su to shvatili pa su “svaki dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama lomili kruh, te u radosti i prostodušnosti srca, zajednički uzimali hranu, hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda”(Dj 2, 46-47). Poznate Upute “Didache” preporučuju vjernicima neka se «u dan Gospodnji saberu, lome kruh i slave Euharistiju». Kruh s neba dao si njima koji svaku slast u sebi ima. Bože, koji si nam u divnom Sakramentu ostavio uspomenu muke svoje, podaj nam tako častiti sveta otajstva Tijela i Krvi tvoje, da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja tvojega.
Evanđelist Ivan donosi nam večeras euharistijski govor u Kafarnaumu gdje Isus objašnjava kako je on taj ‘kruh živi koji je s neba sišao’, pa tko bude ‘jeo od toga kruha živjet će uvijeke’. Onaj tko bude blagovao tijelo njegovo, ostat će u zajedništvu s njime. I on će ga uskrisiti u posljednji dan. Ne treba se onda čuditi što su kršćani uvijek vjerovali i govorili kako bez euharistije ne mogu. Jer, znali su kako je molitva i euharistija njihova osobna i obiteljska hrana koja pomaže da živimo i rastemo u milosti i krijeposti pred Bogom i ljudima. Dobro je to ponovno naglasiti u ovoj godini obitelji i prisjetiti se onog gesla iz Branimirove godine po kojem se prepoznajemo kao katolici i Hrvati: ‘Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi!.
3. Zbog toga u molitvenom ozračju večeras zahvaljujemo Kristu srdačno i harno na daru Euharistije. Ona je u temelju stvaranja civilizacije ljubavi. Zahvaljujemo Isusu što je pod znakovima kruha i vina ostavio samog sebe. “O sveta Tajno na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave!” Neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, Isus nam ostavlja simbole vjernosti i ljubavi, kao najdražu i najdragocjeniju uspomenu. Euharistija je spomen-čin koji najavljuje novo doba, “novo nebo i novu zemlju”. Po njoj se zbiva čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira; Božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. I to je ono što večeras zahvalno slavimo, ispovijedamo i radosno spominjemo.
Euharistijski Krist je u središtu kršćanske vjere i života kao jedini posrednik između Boga i ljudi. On je naša hrana i naša popudbina. On nije neki simbol ili slika, već živi Bog među nama. Mesija i Spasitelj koji nas svojim Tijelom liječi i hrani za život vječni. «Tko jede od ovoga kruha živjet će uvijek» (Iv 6, 51). Nama putnicima u ovom prolaznome svijetu potrebna je takva neprolazna hrana. Vjerujući kako je svaka misna pretvorba predokus Božjeg Kraljevstva i navještaj njegovog konačnog dolaska «jednog dana», mi ćemo i večeras na kraju pretvorbe pjevati: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala sv. Stošije, 19. lipnja 2014. u 19 sati