DON EUGEN ŠUTRIN (26. 06. 1914.- 26. 11. 1945.)
1. Za dva tjedna navršit će se točno 100 godina kako je u ovom mjestu ponikao u brojnoj i čestitoj težačko-ribarskoj obitelji don Eugen Šutrin. Njegovi roditelji Šime i Justina rođena Škifić, darovali su Crkvi i Domovini sedmero djece: tri dječaka i četiri djevojčice. Svećenici Zadarske nadbiskupije odlučili su tim povodom učiniti pohod njegovom rodnom mjestu i njegovom grobu gdje on počiva i čeka uskrsnuće mrtvih. Za godinu i pol dana navršit će se 70 godina od njegovog mučeničkog stradanja u župi Privlaka 26. studenoga 1945. Tada su ga, znamo, dvojica mladića “pozvala u noći da pođe podijeliti sakramente umirućih, a onda ga u tamnoj noći ustrijelili, te umoreno tijelo bacili u more kako bi prekrili okrutni zločin. Zahvaljujem don Filipu Kucelinu što je za ovaj naš susret pripremio priopćenje koje smo slušali tijekom vožnje iz Zadra.
Kad slušamo vijesti o onima koji se bombama raznose i druge ubijaju, pitamo se tko je mučenik a tko je fanatik? Iako riječ «fanaticus» korijenski znači ushićen, oduševljen, gorljiv, ipak zbog obilježja isključivosti, netrpeljivosti i sljepoće treba razlikovati mučeništvo od fanatizma. Mučeništva se po razlikuje od drugih stradanja. Ono je obilježeno odnosom prema Kristu radi kojega judi mrze kršćane. I dok brojni stradalnici umiru radi čovjeka, kršćanski mučenik umire radi Bogočovjeka, koji se rodio i na zemlju došao kako bi pružio svjedočanstvo Istine. Za razliku od fanatika, koji ubija sebe kako bi ubio drugoga, mučenik ne želi nikome naškoditi. On ne nanosi bol drugima. Ali, spreman je sve boli hrabro podnijeti radi Krista i njegovoga Kraljevstva koje je opisano kao «kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira».
2. Osim čestite težačko-ribarske obitelji, gdje je niklo svećeničko zvanje, Eugen duguje puno i revnom župniku don Ivi Milanji koji je, kako vele, bio oduševljeni apostol mladeži u redovima katoličke organizacije “orlova i križara”. I nije mu bilo teško oduševiti i mladog sjemeništarca Eugena za ideale Žrtve, Euharistije i Apostolata koje je među hrvatskom mladeži tada promicao profesor Ivan Merz koga je sveti Ivan Pavao II. proglasio blaženim u Banja Luci, mjesec dana nakon onog nezaboravnog pohoda na našem Forumu, 2003. A duhovnu formaciju Eugen je primio od sjemenišnog duhovnika Petra Perice, isusovca koji će godinu dana prije don Eugena završiti mučenički na otoku Daksi kraj Dubrovnika, 24. listopada 1944. On je spjevao poznate pjesme ‘Do nebesa’ i ‘Rajska Djevo, kraljice Hrvata’. Naš publicist don Žarko Brzić za Eugena je napisao slijedeće: ‘Tako je u 31. godini života okrutno završila zemaljska povijest vjernoga Isusova sluge komu je jedina “krivnja” bila je što je bio katolički svećenik’.
Don Eugen Šutrin zbog toga zauzima časno mjesto u beskrajnoj povorci kršćanskih mučenika u dugoj povijesti Crkve Božje i hrvatskog naroda’. Zato je mučeništvo Božji dar. Ne samo za one kojima je darovan, nego i za sve koji su s mučenikom povezani, krvlju, rodom, jezikom i poznanstvom. U tom vidu sveti Ivan Pavao II. nas je pozvao da ‘učinimo sve da se ne pusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu’, te potakao da se prikuplja potrebna dokumentacija kako ne bi ostali ‘nepoznati borci velike Božje stvari’.
3. Na mjestima stradanja mi palimo svijeće, polažemo vijence i upućujemo molitve. Takva su se mjesta uvijek posebno obilježavala, a oko njihovih grobova ljudi su se rado okupljali. Dvadeseto stoljeće ostaje upisano u kronikama kao ‘mračno stoljeće užasnog nasilja i pokolja ljudi’. Dramatični podatci o nevino stradalim vjernicima, svećenicima i biskupima govore da je Crkva toga vremena obilovala velikim brojem mučenika i svjedoka. A svjedok, koji je krvlju potvrdio svoju vjernost Kristu, naziva se confessor. Mjesto pak gdje se mučeničko svjedočenje dogodilo, odnosno gdje su smješteni zemni ostaci mučenika nazivalo se konfesijom. To je, naime, prag (limen) na kojem je mučenik ispovjedio vjeru i zakoračio u vječni život. Takvo mjesto za kršćane bilo je uvijek i ostalo sveto, pa su ga posebno obilježavali i okupljali se na njemu. Puno je takvih ‘pragova’ i ‘konfesija’ na području naše zemlje i ove nadbiskupije. Jedno od njih je i Luka koja čuva i časti grob svoga sina don Eugena, komu sam se i ja koncem kolovoza 2010. u prigodi moga prvog dolaska u ovo mjesto, pomolio se i preporučio njegove sumještane i cijelu nadbiskupiju. To sam učinio iste godine u studenom u prigodi 65 obljetnice stradanja.
Kad sam čitao životopis svetog Ivana Pavla II. zapela mi je za oko stranica s naslovom „Brat po pozivu“. Na toj stranici Karol Wojtyla se prisjeća svoga ređenja i veli da je to bilo u privatnoj kapelici krakovskog nadbiskupa gdje u vrijeme okupacije dolazio da bi u jutarnjim satima kao bogoslov ministrirao skupa s još jednim tajnim bogoslovom, Jerzy Zachutom. Međutim, Jednoga dana Zachuta nije došao. Kada je Wojtyla poslije mise otišao do njegovih, doznao je da ga je te noći odveo gestapo, jer se njegovo ime našlo se na popisu Poljaka određenih za strijeljanje. Primajući sveti red u toj istoj kapelici, piše sveti Ivan Pavao II., nisam mogao ne sjetiti se toga moga brata po svećeničkom pozivu, kojega je Krist na drukčiji način sjedinio s otajstvom svoje smrti i svoga uskrsnuća.
4. I naše današnje hodočašće na Eugenov grob znake je da se sjećamo Božjih ugodnika i ne zaboravljamo ih. Ono ujedno očituje naše dužno poštovanje prema svim nedužnim žrtvama i njihovoj moralnoj veličini koja postaje baštinom naše sadašnjosti. I dok danas razmišljamo o kratkom svećeničkom životu našeg brata Eugena, ne preostaje nam drugo nego sa psalmistom ponavljati: ‘Što mi danas okupljeni možemo uzvratiti Gospodinu za sve što nam je učinio? Uzet ćemo čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje” (Ps 116,12-13). Neka ovaj naš susret probudi u nama svijest odgovornosti prema daru zvanja. I neka se iz našeg srca vine prema nebu ponizna i iskrena zahvala Bogu za dar svećeničkog poziva. Jer, i nama je kao i s don Eugenu, Božjim promislom dodijeljena odgovorna i sveta zadaća sabirati i odgajati vjerničku zajednicu ove partikularne Crkve Zadarske. Svjesni svojih mana, slabosti i promašaja mi ćemo oko Isusovog oltara i uz grob našeg subrata i mučenika Eugena moliti Velikog Svećenika Isusa neka nas obnovi kako bi rasla naša spremnost za darivanjem i svetim služenjem.
I vas, braćo i sestre u Kristu, pozivam molite za svećenike naše. I pomažite im de u svom radu i apostolatu ne klonu! Crkva ne može živjeti bez svećenika! Hrvatski narod i njegova povijest duguje mnogo svojim svećenicima! Oni su nam danas jako potrebni. Neprocjenjiva je njihova prisutnost među braćom po našim župama! Ne umarajmo se stoga upravljati svoje žarke molitve za njih: Svemogući milostivi Bože, usliši dobrostivo naše ponizne molbe i daj da oni, koje si po neizmjernoj dobroti svoje blagosti uzvisio na službu nebeskih tajna, budu dostojni sluge tvoga oltara, te ono što njihov glas iznese tvojom posvetom bude i potvrđeno. Marijo, Majko Crkve i majko svećenika, moli za nas. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Luka (Dugi otok), 11. 06. 2014.