Misnim slavljem u utorak 27. svibnja koje je u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio don Dario Tičić, tajnik zadarskog nadbiskupa, proslavljena je 729. obljetnica posvete zadarske prvostolnice sv. Stošije, najveće crkve u Dalmaciji koja je trobrodna romanička građevina s prepoznatljivom rozetom na svom pročelju. Katedralu je 27. svibnja 1285. g. posvetio nadbiskup Lovro Periandar. „Čestitamo katedrali njen 729. Rođendan! To je časne i svete uspomene starica, koja pod svojim svodovima, u svojoj veličini i ljepoti, grli svaku našu crkvu. Sve župne crkve u njoj gledaju glavu i majku. Misom se ne sjećamo samo događaja prije sedam stoljeća, nego želimo u sebi živjeti svijest i vjeru u Krista koji nas sabire na području Crkve zadarske, sabrane oko biskupa, na poseban način u stolnoj crkvi, jer u njoj stoluje nadbiskup. Katedrala je crkva zadarske Crkve, da budemo jedno, da u nama poraste svijest da je Gospodin naša glava. Ona na vremeniti način govori o minuloj povijesti, da posvijestimo da je tu vjera postala djelom“ rekao je don Dario, istaknuvši da je zadarska katedrala spomenik svoga vremena koji pamti puno lijepoga i ružnoga, dočeke careva i kraljeva. Tu su se posvećivali biskupi, dočekivali novi nadbiskupi, zaređivali svećenici, radovali, oplakivali pokojni. I sv. Ivan Pavao II. je svojim pogledom pred njenim vratima 2003. g. ušao u katedralu i udijelio blagoslov.
„Katedrala je simbol grada! Grad je bio katedrala, i katedrala je postala grad. Grad u značenju novi Jeruzalem. Kad su se posvećivale nove crkve, stavljalo se četiri ili dvanaest križeva u spomen na dvanaest apostola i dvanaest vrata nebeskog Jeruzalema. No, katedralu na osobit način posvećuje zajedništvo u vjeri. Svaka crkva na poseban način ižarava zajedništvo s Bogom. Tu se sabiremo na slušanje Božje riječi, lomljenje Kruha života, da bismo smogli snage i ostvarili kršćanski život“ rekao je don Dario, podsjetivši na susret zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka i puka u jednoj prigodi. Kad ih je mons. Oblak pitao kada je crkva najljepša, oni su rekli za Božić, Uskrs, blagdane. A on je rekao: ‘Crkva je najljepša kada si ti u njoj’. Kad smo u njoj sabrani oko riječi i kruha Gospodina, pa kako skromna ili veličanstvena crkva bila. „Katedrala je dio hrvatske povijesti, bila je rušena i razarana, raketirana i u Domovinskom ratu, kada su pogođene njene orgulje. Ostala je živa, jer su živi ljudi koji je ispunjaju svojom hvalom, molitvom i zahvalom Gospodinu“ rekao je don Dario.
Razmatrajući misao ‘Bog u kući’, don Dario je rekao kako je nestvoreni Bog u jednom trenutku ljudske povijesti postao jedan od nas, čovjek. U svemu nama jednak, osim u grijehu, da bi nam po svome božanstvu i čovještvu povratio dostojanstvo koje smo imali na početku, ali smo ga izgubili svojim neposluhom. „Riječ je tijelom postala, odnosno, Riječ se ušatorila među nama. Sagradila je sebi kuću od ljudskog tijela. Isus Krist, kao pravi Bog i pravi čovjek, rađa svoju Crkvu, potvrđuje je i utvrđuje snagom Duha Svetoga, da bi postala njegovo mistično tijelo po kojem On nastavlja živjeti na zemlji“ rekao je propovijednik, podsjetivši da su se prvi kršćani okupljali u svojim domovima. Slavili su euharistiju na dan smrti pojedinog mučenika na mjestu gdje je pokopan. Redovita euharistijska slavlja, misu, slavili su u kućama bogatijih kršćana, koji su imali veće kuće. „U Rimskom pravu, ono što je bilo privatno, kuća kao vlasništvo člana rimskog društva, bila je svetinja. Tako su kršćani bili zaštićeni u tim domovima. To su zvali domus ecclesiae – kućna crkva. Kad je kršćanstvo dobilo slobodu djelovanja, izašli su iz tih domova i ušli u svjetovne prostore, bazilike. To su bili veliki nadsvođeni prostori gdje se moglo okupiti više ljudi. Tako su se stari Zadrani, i prije nego su Hrvati došli na obale Jadrana, u jednoj od rimskih trgovina na Forumu počeli sabirati oko imena Gospodnjega. Svoju prvu bogomolju, katedralu, jer su se okupljali oko biskupa, nazvali su imenom sv. Petra. Sadašnja katedrala sv. Stošije treća je na istom mjestu, izgrađena u tri navrata: u 4., 9. i 12. st.“ rekao je don Dario, istaknuvši da katedrala na osobit način odražava otajstvo Kristova utjelovljenja. Krist je postao čovjekom, dobio je ljudsko tijelo. Crkva je njegovo mistično tielo, a to smo svi mi. Građevina ima svoj smisao i snagu po tome što se sabiremo u njoj. Neka Gospodin nama u ovom vremenu i prostoru, koji živimo život Crkve zadarske po zagovoru svetih zaštitnika, sv. Stošije, naslovnice katedrale, bude na pomoć, da se jednom radujemo u Očevoj kući na nebu“ zaključio je don Dario Tičić.
Prema naputku Biskupskog ceremonijala, katedralna crkva je središte liturgijskog života jedne biskupije, te na prikladne načine u vjernike treba utiskivati ljubav i poštovanje prema katedrali. Tome doprinosi i godišnja proslava njenog posvećenja te hodočašća vjernika u katedralnu crkvu.
Ines Grbić
