Bože moj, Bože moj,
zašto si me ostavio?
Veliki petak – častimo te križu sveti!
1. Tijekom korizme obavio sam pastirske pohode u dekanatskim središtima naše Nadbiskupije. Imao sam prigode s ljudima moliti dragu nam pučku pobožnost križnog puta, koja je dirljiva i ima trajnu poruku za sva vremena. Dirljivi su obredi svetoga Tjedna koji nam govore o muci Gospodina našega Isusa Krista. A križ uzdignut na Golgoti i danas potresa, zbunjuje i uznemiruje. Posebice su potresne Isusove zadnje rijeci s križa: ‘Bože moj, zašto si me ostavio?!’ Dira nas muka napuštenog Mesije koji na križu plače i moli. Strašna je to drama u koju su upleteni i ljudi i priroda. Zato bih htio u sklopu ovih znakovitih obreda Velikoga Petka svratiti Vašu pozornost na Isusov vapaj s Kalvarije i reakciju prirode. Jer, upravo kad je Isus izgovorio svoj vapaj, zemlju je prekrila silna tama.
Poznavatelji prirodnih fenomena vele kako se, inače, prirodu ne tiču naši jadi i problemi. Može cijeli narod umrijeti od gladi, ali sunce će i dalje izlaziti i grijati zemlju, polja i oranice što ih suša mori. Mogu se ljudi do krvi ubijati i uništavati, pticama nebeskim to neće omesti njihovu spokojnu pjesmu i igru. Može ljudsko srce pucati od bola za izgubljenim prijateljem, to neće umanjiti veselo propinjanje duge na nebu, niti potamniti sjaj mjeseca i zvijezda u vedroj ljetnoj noći. Ali, kad je Krist bio razapet i u svojoj boli izgovorio ove riječi s križa, sunce je uskratilo svoj sjaj i ugasilo se poput svijeće. Priroda, dakle, nije mogla ostati ravnodušna. Pobunila se gledajući najveći zločin što ga je čovjek ikada u povijesti počinio. I, doista, sve je u tom trenutku bilo mračno! ‘Eli, Eli, lamma sabachtani? Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ Sin plače, zove Oca, a nebo šuti. Neshvatljiva je to tajna i pitanje na koji nema odgovora.
2. Kad je Ivan Krstitelj izlijevao vodu na Isusovu glavu prigodom njegova krštenja u Jordanu, nebo se otvorilo i čuo se glas: Ovo je Sin moj ljubljeni. Njega slušajte. Na gori Taboru prilikom preobraženja progovorio je isti glas: Ovo je Sin moj u kojemu mi je sva milina. A, danas, kad se njegov Sin previja u bolovima, vapije i moli, nebo je zanijemilo. Što se to dogodilo na Kalvariji?! Zašto se Božji Sin osjeća ostavljenim i napuštenim?! U tom trenutka, naime, dogodilo ono što se događa u prirodi kad oblaci zasjene sunce i oduzmu njegovu svjetlost i toplinu. No to ne znači da je sunce prestalo biti sunce. Premda su ga oblaci zasjenili, ono ostaje na nebu s istim svojstvima svjetla i topline. Nešto slično moglo se zbiti i u tom užasnom trenutku, kad je Isus uzeo na sebe grijehe svijeta, koji su poput tmastog oblaka sakrili Očevo lice.
Spasitelj je tada, preuzimajući naše grijehe na svoja ramena, za svakog od nas pretrpio muku i napuštenost. Trpio je i molio za one koji su Boga upoznali, ali žive kao da za njega nikada nisu čuli. Isus je trpio i ispaštao i za one koji su poricali Božju prisutnost jer su tako “drugovi propisali”. Patio je i za kršćane koji su prestali vjerovati u Boga jer ih je pogodila neka životna nesreća. U njegovim bolovima na križu bili su uključeni toliki skeptici i sumnjivci koji sve problematiziraju pitanjima zašto: Zašto zlo u svijetu? Zašto Bog umire na križu? Zašto ne uslišava moje molitve? Zašto mi je uzeo majku, oca, brata? Zašto? Zašto? Zašto? Ne čini li vam se, braćo i sestre, kako su takvi i slični upiti našli mjesto u Isusovom bolnom vapaju na Kalvariji: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
3. Isuse patniče, Otkupitelju svijeta! Ispovijedamo večeras na dan tvoje smrti da si svojom patnjom i smrću na križu zadovoljio za sve koji su te prezreli ili sumnjali u tebe; ili pak prema tebi bili ravnodušni. U opisu Tvoga križnog hoda i sramotnog procesa, kojeg su vodili ljudi, osjećamo kako se nisi htio odreći grješnog čovječanstva, pa je Otac nebeski za trenutak sakrio svoje lice pred Tobom. S druge pak strane, jer se nisi htio odreći svoga nebeskoga Oca, grješno Ti je čovječanstvo okrenulo leđa i odlučilo ukloniti iz svoje sredine. Tako si ostao visjeti na križu, razapet između neba i zemlje. No, Ti si tada svojom dragovoljnom patnjom i trpljenjem doveo nebo i zemlju u sveto zajedništvo. Čovjek više ne može govoriti kako je Bog daleko od ljudi i kako ne poznaje napuštenost srca koje trpi. Ti si Isuse, kao Bog i čovjek trpio i bio napušten.
Nakon evanđeoskog izvješća Tvog ljubljenog učenika Ivana, shvaćamo Tvoju bol, patnju i napuštenost. Bliži su nam i razumljiviji Tvoji vapaji Bogu i ljudima. Zahvalni za velike milosti koje nam Otac daje po zaslugama Tvoje muke i smrti, mi ćemo večeras sa strahopoštovanjem i zahvalnošću poljubiti Tvoj križ i žarko moliti neka neizmjerna vrijednost Tvoje muke bude zalogom našeg vječnog spasenja u nebu, a u ovoj suznoj dolini utjeha i snaga. Častimo te križu sveti, na kom umrije Isus naš. Na života tamnoj stazi, kao zvijezda ti nam sjaš. Ustima, srcem častimo te, sveti križu Isusov!
† Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar-katedrala, 18. travnja 2014.