Svećenici, sluge Kristove i upravitelji Božjih tajna (1 Kor 4,1)
Draga braćo svećenici, redovnice i redovnici. Dragi vjernici!
1. Tijekom svetog korizmenog vremena Crkva moli u svečanom predslovlju: “Ti si nam, Gospodine, na spasenje odredio ovo korizmeno vrijeme kako bismo radosno iščekivali vazmene blagdane, pokorom čistili dušu, revnije se molili i vršili djela ljubavi. I, evo, bliže se dani Tvoje muke i uskrsnuća; bliži se dan pobjede nad oholim Neprijateljem; bliži se otajstvo našeg otkupljenja”. Tom otajstvu otkupljenja Isus je pridružio svoje apostole i sve koje će oni zarediti, i koji će djelovati in persona Christi Capitis. A to se zbiva uvijek kad se slavi žrtvena gozba Tijela i Krvi Kristove. Tada, naime, svećenici posuđuje Isusu svoje lice i svoj glas. U njegovo ime izgovaraju riječi: ‘Ovo je tijelo moje. Ovo činite meni na spomen’ (Lk 22,19).
Pred značenjem i ljepotom našeg poziva, braćo svećenici, ne preostaje nam drugo nego sa psalmistom ponavljati: ‘Što uzvratiti Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ime Gospodnje” (Ps 116,12-13). I dok razmišljamo o nezasluženom daru našega zvanja, dobro je da to čuju i vjernici laici kako bi shvatili zašto Crkva smatra kako je svećeništvo pitanje njezinoga života, njezinoga “biti ili ne biti”. Neka ovaj sveti dan ustanovljenja euharistije i svetog Reda probudi u nama svima, posebice u našim obiteljima i zajednicama, svijest odgovornosti i pozitivnog odnosa prema daru svećeničkog zvanja. A ono se ne može promatrati samo mjerilima ovoga svijeta. Htio bih u tom vidu naglasiti kako je svećenik čovjek vjere, te kao takav on je čuvar svoje braće.
2. Zbog toga se svećeničko zvanje mjeri drugačijim kriterijima. Kad ljudi, naime, prosuđuju druga zvanja, onda obično gledaju koliko je netko stručan i kako ispunjava poslovne obveze, te koliko pridonosi društvu. A kakav je njegov moralni život, to ih manje zanima. Tako se ne prosuđuje svećeničko zvanje. Jer, u svećenički poziv i život ulazi Bog i Crkva; ulaze ljudi sa svojim vječnim određenjem. Dok druge profesije i pozive čovjek može vršiti dobro ako i nema vjere, u svećeničkom zvanju vjera je temelj. A njegovo poslanje ima svoje opravdanje samo iz vjere i svoj smisao samo po vjeri. Nositelj svećeničkog zvanja može biti samo čovjek vjere. Narod Božji s pravom gleda i prihvaća svećenika očima vjere, jer on je uključen u Božji plan i u Božje djelo. On vrši svećeništvo samoga Isusa Krista, Velikoga i Vječnoga svećenika!
Budući da prihvaća zvanje i svoj životni put samo iz uvjerenja da ga Bog zove, on nastupa u Božje ime. Njegovo pak odabranje i poslanje jamči Crkva koja ga po biskupu prima, zaređuje i šalje! Dok sam bio odgojitelj u bogosloviji, ponavljao sam studentima kako je zvanje “troplet” u kojem je umrežena Božja, moja i crkvena volja. Bog me zove, ja hoću i Crkva me preko mog poglavara prima. Eto zvanja. Stoga svećenik ne postaje svećenikom bez Božje milosti i poglavarove naklonosti. A kao svećenik on može plodno djelovati samo u zajedništvu s biskupom! Zbog toga se danas diljem svijeta okupljaju svećenici na liturgiju Posvete ulja da zajedno pred vjernim pukom Božjim “očituju zajedništvo prezbiterija s vlastitim biskupom u izgradnji, posvećivanju i upravljanju narodom Božjim”, kako tumači Biskupski ceremonijar (br. 274). Svećenik ne naviješta svoju vjeru i svoja moralna načela, nego vjeru Crkve i njezina moralna načela! Svećenici su, dakle, graditelji Crkve u ime Krista i slavitelji euharistije koja je rođena u Dvorani Posljednje večere! Vjernici s pravom polažu u njih svoja očekivanja i primaju ih očima vjere! I očekuje iz njihovih usta Božju riječ i Božju istinu, a u njihovu ophođenju i ponašanju ljubav i život primjeren njihovu pozivu!
3. Zbog toga svećenik ne može biti podvojena osoba: Službeno jedno, privatno drugo. U njemu život i služba moraju se srasti i biti jedno. Svećenik po zvanju nosi u duši dramu Crkve i dramu ljudi. Jer, njegova je osoba označena neizbrisivim biljegom Isusa koji ga je polaganjem ruku uveo u svoje svećeništvo kojemu je oltar na križu. Stoga je razumljivo kako je pitanje svećenika silno ozbiljno. U nepomirljivoj borbi između dobra i zla, svećenik mora biti čuvar svoje braće kako ne bi postali žrtvom podmuklih zavodnika koji pletu lukave mreže da čovjeka zarobe i obore. Nije lagan život svećenika, kao što nije lagana ni njegova dužnost. Stoga Božji narod mora biti silno zainteresiran za svoje svećenike. Mora ih pratiti svojom brigom, pomagati svojom molitvom i razumijevati ih i prihvaćati očima vjere. Dok je vijeka i svijeta svećenik će biti najviše ljubljen i najviše osporavan među ljudima. Jer, misterij njegova poziva bit će trajno svjedočanstvo i znak nevidljivoga kraljevstva. Svećenicima je to poznato od prvog poljupca oltara. Njima je dosuđeno do svoje smrti biti znak protivljenja: “Svjetlo za sinove svjetla, i tama za sinove tame”, govorio naš dragi sluga Božji kard. Franjo Kuharić.
Negdašnji pariški nadbiskup, kardinal Suhard, sažeto i kratko je opisao položaj svećenika ovim riječima: “To je vječni paradoks! Nema ništa tako slabo kao svećenik. Ništa nema tako maleno, ali prezreno i napadano u povijesti kao što je svećeništvo. Svećenikova je snaga u tome što je razoružan, a sve ‘može u onom koji ga jača’ (Fil 4,13). Ljudi pak vjere kleknu pred njim na koljena kad traže Božje milosrđe”. Dobro su to znali oni koji su tijekom vremena htjeli pomesti Crkvu Božju s lica zemlje! I dobro to znaju i današnji podmukli neprijatelji Kraljevstva Nebeskog.
4. I dok na ovaj znakoviti dan, kad se bliži dan našeg otkupljenja, razmišljamo o otajstvu Crkve, euharistije i svećeništva, neka se iz našeg srca, braćo svećenici, braćo i sestre u Kristu, vine ponizna i iskrena zahvala Bogu za dar svećeničkog zvanja. Neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, u trenutku odlučnog prijelaska iz ropstva i smrti u slobodu i život, Isus nam ostavlja simbole vjernosti i ljubavi. To je spomen čin koji najavljuje novo doba, koje je započelo činom sebedarja na Veliki četvrtak, za vrijeme one nezaboravne Večere Gospodnje. To ovog jutra zahvalno slavimo i s radošću spominjemo. Božjim promislom nama je dodijeljena odgovorna i sveta zadaća sabirati, miriti, upućivati i odgajati vjerničku zajednicu ove partikularne Crkve Zadarske. Svjesni svojih mana, slabosti i promašaja mi ćemo obnoviti svoja svećenička obećanja i moliti Boga neka nas obnovi kako bi rasla naša spremnost za darivanjem i svetim služenjem.
I vas, braćo i sestre u Kristu, pozivam otvorite svoju dušu i svoja srca Bogu, pa molite za svećenike naše. Neka vam budu dragi! Pomažite im de u svom radu i apostolatu ne klonu! Omogućite im svojom pažnjom više radosti u žrtvi prema Bogu i ljudima! Crkva ne može živjeti bez njih! Kakvi su svećenici, takva će biti i Crkva! Hrvatski narod i njegova povijest duguje mnogo svojim svećenicima! Oni su nam danas jako potrebni. Neprocjenjiva je njihova prisutnost među braćom po našim župama! Svećenici su dragi Isusu Kristu kao zjenica oka! Dragi su Bogorodici kao braća njezinoga Sina! Čuvajmo ih svojom ljubavlju i svojom dobrotom! I ne umarajmo se upravljati nebu svoje žarke molitve za njih: Svemogući milostivi Bože, usliši dobrostivo naše ponizne molbe i daj da oni, koje si po neizmjernoj dobroti svoje blagosti uzvisio na službu nebeskih tajna, budu dostojni sluge tvoga oltara, te ono što njihov glas iznese tvojom posvetom bude i potvrđeno.
Kriste s Posljednje Večere i Kalvarije blagoslovi svećenike koji rade na terenu Zadarske nadbiskupije i posveti i u ovoj godini obitelji otajstvom Velikog Četvrtka. Rasvijetli, upravljaj i jačaj ih kako bi mogli u tvojoj ljubavi odgajati one koje si im povjerio. Blažena Djevice Marijo, Gospe Maslinska i Gospe od Zečeva, kraljice apostola i spasenje kršćana, potkrijepi ove naše ponizne molitve kako bi nam svećenici bili doista “svjetlo za sinove svjetla”. Amen!
† Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, katedrala – Posveta ulja,
17. travnja 2014.