1. Dok slušamo Matejevo izvješće, dira nas muka napuštenog Mesije koji na križu plače i moli. To je strašna drama u koju su upleteni priroda i ljudi različitih zvanja i staleža: mogućnici, suci, svećenici, narodni vođe, dvorani, građani, vojska, sluge, muškarci i žene. Dok se oni redaju pred našim očima u žalosnom procesu Isusove osude, čujemo tihi prigovor uobličen u pjesmi “Puče moj”. “Puče moj, što učini Tebi, ili u čemu ožalostih tebe, odgovori meni!” Kako, naime, shvatiti što je Bog dopustio da se ljudi poigraju sudbinom njegovoga Sina? Kako je Bog mogao gledati nevinog Isusa pod križem i pred Sinedrijem? I konačno, zašto je odabrao patnjom spašavati ljude? Doista, nemamo odgovora na ta teška i neshvatljiva pitanja, osim šutnje i vjere. One vjere Tome Akvinskoga koji u pjesmi veli: “Ne shvaćamo, ne gledamo, al po jakoj vjeri znamo što van reda biva tu!” Neka nam vjera pomogne proniknuti otajstvo muke i trpljenja našega Gospodina Isusa Krista.
Uz ovaj paradoks na koji naš um ne može odgovoriti, osim očima vjere, upozorio bih vas na jednu činjenicu koja nas upućuje na jedan drugi paradoks, neshvatljivost Božanskoga Srca. Obično se čovjek u smrtnoj borbi najprije obraća onima koji su mu najbliži i najdraži. Uz riječi koje uputio svojoj majci i ljubljenom učeniku Ivanu: “Ženo, evo ti sina”, “Ivane, evo ti majke,” Isus se obratio i razbojniku s desne strane. Usred razbješnjele svjetine, u paklenskom spektaklu ljudske pobune protiv Boga, našao se jedan glas pohvale i priznanja. Upravo dok je sve ostavljalo dojam strašnog Božjeg poraza, javlja se razbojnik i lupež, kao jedini koji ga slavi kao vrhovnog Gospodara. I obraća se s molbom neka ga se sjeti u kraljevstvu svojemu. “Zaista ti velim, još danas ćeš biti sa mnom u raju!”
2. I s razlogom se pitamo kako je razbojnik došao na pomisao obratiti se Kristu ovim riječima?! Kako je mogao uputiti takve riječi onomu koga su prolaznici ismijavali, grdili i psovali?! To je drugi paradoks koji nam je teško shvatiti. Radi se, naime, o milosnom zagrljaju Božjeg Srca kojeg dimenzije nije lako naslutiti. Ne smijemo, međutim, smetnuti s uma kako se u tom kratkom dijalogu nešto dogodilo što je razveselilo Isusa i izmamilo riječi obećanja. Toga dana, na Veliki Petak, Isus je uglavnom šutio. Ni Herod, ni sav njegov dvor nisu mogli od njega čuti nijednu riječ. Sila ni vlast Jeruzalema nisu ga mogli prisiliti da siđe s križa. A ni rulja, koja je svojom drekom punila uši prolaznika, “drugima je pomagao, a sebi ne može pomoći”, nije ga mogla navesti ni na kakav odgovor. No, u trenutku kad je smrt nadvila svoja krila nad njim, on se okreće prema Dizmi, odgovara mu i spašava ga. Spašava ga utješnim obećanjem: “Velim ti, još danas ćeš biti sa mnom u raju”. Nikada nikome nije bilo nešto takova obećano. Ni Mojsiju, ni Ivanu, ni Magdaleni, ni Mariji. Razbojnik je jedva promucao svoju posljednju, a možda i prvu molitvu. Samo je jednom pokucao. Samo jednom je zatražio. Samo jednom je zamolio. Sve je stavio na kocku i sve je dobio.
Razmišljajući o ovom paradoksu Isusove ljubavi, ne čini li vam se, braćo i sestre, kako mi premalo poznajemo dimenzije Božanskog Srca?! Valja nam, stoga, ispravljati neke krive slike o našem Spasitelju. Potrebno je pomjeriti neke šarafe u našim glavama, te pronaći i odstraniti pogubne viruse s naših duševnih računala. Primjer spašenog razbojnika Dizme pokazuje koliko je Isusu stalo do spasenja ljudi. Čini se kako mu je stalo više do našega otkupljenja i spasenja nego nama samima. I pri tom ne gleda na bezakonja naša, već na srce raskajano i ponizno, koje neće prezreti.
3. Pripovijeda se kako se Isusu ukazao sv. Jeronimu i poželio da mu nešto daruje. I dok je Jeronim nabrajao sve što ima i što bi mu mogao darovati: Knjige, život, pokoru, odricanje, Gospodin je poželio ono što Jeronim nije očekivao: “Jeronime, daruj mi svoje grijehe.” Šime, Ivane, Krševane, Jeronime i Katarino što ćeš darovati Isusu za Uskrs ove godine? Što ćeš ga zamoliti ove korizme i od njega tražiti? Ovozemaljska dobra ili kraljevstvo njegovo? Milosrdni Isuse, u obećanjima razbojniku mi pomalo shvaćamo smisao i poruku Tvojih riječi: “Nisam došao zvati pravednike, nego grješnike… Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni. Veća je radost u nebu zbog grješnika koji se kaje i čini pokoru, negoli zbog devedeset i devet pravednika koji smatraju kako im pokora ne treba”. Tvoja dobrota prema raskajanom Dizmi podsjeća nas na proročke riječi Staroga Zavjeta: “Da su vaši grijesi crveni kao skrlet, pobijeljet će kao snijeg; i da su crveni poput grimiza, postat će bijeli kao vuna.” Konačno razumijemo zašto je Petar postao Tvoj vidljivi namjesnik na zemlji. Pošto je iskusio tri pada zatajivanjem, on pred Uskrsnulim tri puta ispovijeda da ga ljubi.
“Grješnici su najbliži Isusovu Srcu, objašnjava papa Franjo (23. listopada 2013.), jer on ih traži i sve ih poziva: Dođite, dođite! A kad ga pitaju za obrazloženje, oni im odgovara: Ne trebaju zdravi liječnika; došao sam ozdraviti i spasiti što je slabo i grješno”. Iz toga uočavamo, gospodine Isuse, kako je kajanje, oproštenje i ljubav Tvoj prepoznatljivi troplet po kojem želiš prepoznavati i Tvoju Crkvu. Hvala Ti za Tvoju muku koju si za nas podnio. Hvala Ti za Tvoju ljubav i praštanje koje si pokazao. Pomozi nam upoznati naše slabosti, padove i grijehe. I potakni nas sakramentom svete ispovijedi, poput ovog razbojnika s Kalvarije, tražiti samo tvoje kraljevstvo. I to nam je dosta. Amen.
Katedrala, 13. travnja 2014.
† Želimir Puljić, nadbiskup