„Korizma je vrijeme duhovnog boja i borbe u kojoj ne koristimo strojnice ni bombe, nego oružje vjere, i kad nije lako vjerovati. Vjere koja nas stavlja u raspoloženje – Prihvaćam i vjerujem, makar ne razumijem – vjere koja vjeruje i kad ne razumije“ poručio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić u propovijedi mise koju je s obredom pepeljanja predvodio na Pepelnicu, u srijedu 5. ožujka, u katedrali sv. Stošije u Zadru.
U korizmi osobito osjećamo da je potrebno iznova krenuti, biti sabraniji, zaputiti se u pustinju, razgovarati s Bogom, osjetiti njegovu milost i blagodat. „Tijekom četrdeset dana vjernici će pokušati ‘poći u pustinju’, u samoću svoga srca, duše, razmisliti tko smo, što smo, kamo idemo; razmisliti što Bog od nas želi, svjetlom vjere pokušati bolje upoznati sebe, biti sposoban i pokušati prepoznati što Bog od nas traži, od svakoga u svom staležu“ rekao je nadbiskup, dodavši da nije lako poći u pustinju, jer to znači odreći se vlastitih proračuna, a treba više slušati Božji glas i njegova nadahnuća.
„Često mislimo samo iz svoje perspektive. Rijetko se stavljamo na raspolaganje i otvaramo dušu da čujemo Božje nagovore i poticaje. Često u prvi plan stavljamo ‘Ja tako želim, ja tako hoću’. A Bog kaže, ‘Ja imam druge planove’. Poći u pustinju znači raspoložiti dušu i srce da se čuje Božji govor, njegov nagovor, onda slijedi naš odgovor. Nije lako poći jer imamo vlastite izvore sigurnosti koji su često lažni. Prava sigurnost je u Bogu, u njemu koji nas je za sebe stvorio. Često se dogodi da umjesto Boga uzmemo neke druge lažne sigurnosti koje možemo samo spoznati i otkriti ako doista krenemo u pustinju, u slobodu svoga srca, čuti jesam li na pravom putu; jesu li ti izvori sigurnosti pravi ili lažni. To se često ispriječi ispred nas i zato nije lako, tražiti u sebi ono najbolje što će nas približiti Bogu i ljudima“ rekao je nadbiskup Puljić.
Tijekom korizme ljudi se trude činiti dobra djela. Mnogi s korizmom povezuju odricanje, no je li ono dar ili dokazivanje, upitao je nadbiskup. „Vidjet ćemo i u javnosti pitanja, ‘Čega si se odrekao’. Kao da je to važno. To je u duhu onoga ‘Ne trubite o tome’. Ako si nešto odlučio, Gospodin zna što si odlučio“ upozorio je mons. Puljić, tragom navještaja proroka Joela ‘Zatrubite u trublje’, kad opisuje potrebu da se narod okupi i da mu se priopći istina o Bogu koji voli čovjeka, spreman je i kadar oprostiti. Bogu je jako stalo do čovjeka. „Priopćite to ljudima, neka znaju da nisu izgubljeni. U Evanđelju pak piše, Nemojte trubiti kad molite, činite dobra djela i postite. Dva puta je govor o trubi, ali u dva različita konteksta“ istaknuo je mons. Puljić.
Potaknuo je i na oruđa molitve, posta i pokore. „Molitva kao dimenzija osobnog i obiteljskog života je ugrožena. Malo ljudi danas moli, osobito zajednički. Nekad se u našim kućama čuo molitveni šapat, to je bio obred bez kojeg dan nije završavao. Bio je to sastavni dio našeg obiteljskog života. Vratimo ponovno to naše oruđe, osobito našim osobnim susretom s milosrdnim Ocem u sakramentu pokore“ rekao je nadbiskup, istaknuvši, svijet se može poboljšati samo koliko se mi sami popravimo i uspijemo kod sebe promijeniti što ne valja. „Nema čina ni načina kako čovjek može Bogu vratiti ljubav za ljubav. Najveći izraz Božje ljubavi je da je dao svoga sina za nas. Najveći čin ljubavi Krista je kad je predao sebe za nepravedne. Majka Terezija je često govorila: ‘Učinimo i mi nešto lijepoga za Boga’. To neka bude motiv naših djela. Ne da se o tome piše i netko o tome priča, nego da to Bog zapiše u svoje dlanove. Da to bude naša odluka u skrovitosti, učiniti nešto lijepo za Boga molitvom, postom i solidarnošću. Crkva poziva vjernike da čine djela dobrotvornosti, da se popravljaju i pripravljaju put Gospodinu“ zaključio je nadbiskup Puljić.
Ines Grbić
