1. Što reći na koncu ovog dvodnevnog kolokvija s izazovnom i suvremenom temom “od potvrde vjere prema inicijaciji u župnu zajednicu”?! Čini mi se najprije uputnim i korisnim zahvaliti i pohvaliti sve sudionike ovog kolokvija: Od naših Vijeća za kler i katehizacije, te odbora za mlade i predavača, do organizatora i domaćina ovog susreta, HBK i Nadbiskupijskog pastoralnog instituta. Osobita pohvala ide vama, poštovani svećenici i redovnici, koji ste kao predstavnici svojih biskupija uzeli učešća na ovom kolokviju. U središtu predavanja i razgovora bili su mladi. Veseli me što su se i oni aktivno uključili u rad kolokvija ovom prikladnom brošurom koja će biti na korist svima pastoralnim djelatnicima u radu s mladima. I ne može se stoga prigovoriti kako se govrilo i raspravljalo o njima bez njih.
Uz ovaj govor o mladima i o radu s njima, osobito mi je zapela za oko tema okruglog stola u kojoj ih se oslovljava kao “metafizičke azilante” u dijalogu s Crkvom. Osjećam kako se takvom kvalifikacijom htjelo puno toga dati naslutiti. Ali, isto tako osjećam kako ostaje puno toga što treba razjasniti. I razumjeti a to nije jednostavno, a ni lako. Nije bez razloga Fischer davno negdje zapisao kako onaj “tko misli da ima mlade, ne zna zapravo što ima”. Time je htio dati do znanja da su mladi velika nepoznanica, vrlo složen “socijalni entitet” i velika zagonetka suvremene civilizacije.
2. Kad već spominjem suvremenu civilizaciju ne treba nam puno da vidimo kako smo suvremenici naglih promjena. Pratimo, naime, kako se u društvu tope i nestaju mitovi na kojima je nastajala i stasala zapadna kultura. Dvije nosive okosnice kršćanskoga zapada proživljavaju svoju krizu. To je s jedne strane “demitizacija Krista i kršćanstva”, a s druge “urušavanje Zapadne civilizacije”. (Gledom na demitizaciju Krista sjetimo se filmova: “Da Vincijeva koda” i “Isusovih iskušenja”). Težina krize osobito se osjeća na ovom starom kontinentu, u Europi, gdje su se poklopile i umrežile u isto vrijeme tri stvari: Kriza vrjednota u koje se stoljećima vjerovalo i po njima zakone stvaralo, zatim pomanjkanje pučanstva, te velika ekonomska kriza koja već više godina trese čitavim svijetom. Europa, za koju Oriana Fallaci veli, da čudno prezire sebe i svoju prošlosti, osobito pati zbog toga.
Zato je papa u miru Benedikt XVI. pisao (21. sijenja 2008.) da nas “zapljuskuju valovi pesimizma, a trajne i vječne vrjednote bivaju pomračene”. Sve to navodi ljude da “počinjemo sumnjati u vrijednost osobe, u značenje istine i dobra, te u krajnjoj liniji i u smisao života”. A pred njima se otvara nova kulturna stvarnost kao mješavina novopoganstva i kršćanstva.
Ne treba se onda čuditi što su današnji mladi poput “metafizičkih azilanata” koji traže smisao i čvrstu uporišnu točku. U tom vidu i govori Benedikt XVI. o potrebi “povratka k vrjednotama”. Jer, veli on, “to traže roditelji koji su zabrinuti za budućnost svoje djece. To traže učitelji i odgojitelji koji proživljavaju krizu školstva. To traži društvo u cjelini, a posebice mladi koji ne žele da ih se prepusti životnim izazovima” (Iz pisma od 11. lipnja 2007.).
3. Potrebno je, dakle, iznova pronaći vrjednote. No, njih se ne proizvodi u znanstvenim kabinetima sveučilišta, niti ih se može “presnimiti” ili kopirati. Živi ljudi ih stvaraju i “proizvode”. A prenose se više životom, nego znanjem. Zato je davno pisao sv. Ignacije Antiohijski da se mlade “odgaja ne samo po onome što im se govori i čini, nego najviše po onome što su u dubini svoga bića oni koji odgajaju”. Budući da su mladi vrlo složen “socijalni entitet”, sociolozi su ih opisivali i trpali u različite sheme povezano s određenim vremenskim razdobljima. Tako su govorili o mladenačkom razdoblju utopije koje je bilo između šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ono je poznato po buntu i kontestaciji kada su mladi, nošeni idejom bolje sutrašnjice, iskrsnuli sa svojim zahtjevima po trgovima europskih i svjetskih metropola. Dok su američki marinci bombardirali Vijetnam, a Crvena Armija gušila Praško proljeće, oni su u punoj naivnosti pjevali “mi ćemo pobijediti” (we shall overcome). Bilo je to vrijeme “velikog poleta, ogromnih gluposti i strašnih promašaja”, pisao je o tom razdoblju talijanski pisac Gian Paolo Pensa.
Nakon toga nastupilo je doba između sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. To su razdoblje nazvali periodom olova i krvi. Mladi su, naime, počeli osnivati “terorističke udruge (bande)”. Nisu se ustručavali pljačkati banke i vršiti otmicu ljudi kako bi ostvarili svoje ciljeve. A onda konac prošlog i početak ovog stoljeća povukli su se s trgova u privatnost.
Tako je nastupilo treće razdoblje koje sociolozi opisuju kao vrijeme razočaranih i povučenih. Zbog toga su ih prikazivali kao “potonolu generaciju”. Uspoređivali su ih s “nevidljivom glaksijom” i opisivali kao suvremene pragmatičare, kao generaciju “otpisanih”, “razočaranih” i “na izdisaju” (dead – end – generation).
4. Možemo se mi složiti ili ne složiti s ovima prikazom. Ali, kao navjestitelji Božje Riječi i odgojitelji u vjeri ne možemo ostati indiferentni kad su u pitanju mladi i njihovo spasenje. Dapače, još više nam se truditi i u takvim okolnostima biti “kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta”. Želimo u suradnji i dijalogu s mladima, ne samo slušati njihova “azilantska pitanja i probleme”, nego skupa s njima biti subjektom povijesnih zbivanja. Onako jednostavno i prijateljski kako je to činio blaženi Ivan Pavao II. koji je u njima otkrio “zoru jutarnju”. Brojnim zavodljivim “izmima” usprkos valja nam se truditi biti čuvarima otajstava koje je Bog objavio u Isus Kristu. Pred ideologijama moći i vladanja valja nuditi alternativu ljubavi i služenja (diakonija). Nezdravom nadmetanju i suparništvu usprkos valja nam učiti mlade da zavole i u Crkvi otkrivaju bratstvo i zajedništvo (koinonija). A pred zavodljivim ponudama svijeta putem hedonizma i uživanja, treba im pomoći da dožive istinska slavlja koja se zbivaju u liturgiji. Tom trostrukom nazočnošću, diakonija-koinonija-liturgia, ostvaruje Krist po nama svoje posvetiteljsko djelo u svijetu.
Ne zatvaramo, međutim, oči pred opasnošću profanacije svetinja i vrijednota. Ali, isto tako znamo da nitko ne može otvoriti vrata našeg podruma, ako mu ne bacimo ključ kroz prozor. Ne zatvaramo također oči ni pred činjenicom širenja profanog, da ne kažem poganskog mentaliteta gledom na obiteljski moral. Razvodi i “divlji” brakovi prihvaćaju se kao nešto normalno. Predbračni odnosi i pobačaj kao “nužno zlo”. Zbog toga nam se nameće kao pojedincima i zajednicama ozbiljna pitanja: Kako otkriti i predstaviti suvremenom čovjeku, posebice mladima ljepotu Krista i Crkve, bogatstvo molitve i sakramentlnog života? Kako se othrvati nasrtajima profaniranja naših svetinja i potrošačkoj groznici i hedonizmu koja sve više prodire i zavodi?! To su “neugodna”, ali stvarna pitanja koja danas imaju svoju težinu i opravdanje. Posebice pred nama koji nastupamo u Kristovo ime. Civilno i sekularno društvo, naime, treba i s pravom očekuje da mu ponudimo svoj obol, na nama svojstven način. I to na religioznom, duhovnom i vjerničkom polju. A tko to drugi može bolje učiniti, ako ne mi koji smo pozvani biti djeliteljima svetih otajstava?!
5. Mi svećenici i redovnici, ali i zauzeti vjernici laici po Božjem promislu imamo obvezu dobro “odigrati” svoju odgovornu i nezaobilaznu “rolu” (ulogu). Nama je, naime, dodijeljeno biti putokazom djeci i mladima u ovim izazovnim vremenima. Ne samo riječju i primjerom, nego posebice svojom predanošću i uvjerenjem. Završit ću mišlju biskupa iz Campobassa, mons. Bregantinija koji je u jednoj svojoj knjizi napisao kako ga je život naučio da usvoji tri riječi:
– Nikada pobjeđivati, nego uvjeravati (mai vincere, ma sempre convincere);
– Nikada nametati, nego predlagati (mai imporre, ma sempre proporre);
– Nikada suditi, nego analizirati (mai giudicare, ma analizzare).
Ove tri riječi, velion, koštale su ga krvi i suza dok ih nije usvojio i posvojio. A na upit jednog provincijala, “može li se svetost nametnuti?”, on odgovara pozitivno, ali dodaje, na način da se “predlaže”. To je danas zadaća Crkve.
Na to nas poziva i potiče i Petar naših dana, papa Franjo, po svojoj pobudnici ‘Radost evanđelja’. Usprkos izazovima i kušnjama koje spominje u pobudnici, on traži da promatramo svijet ‘kontemplativnim očima vjere’ i ‘otkrivamo Boga na ulicama i po trgovima’ (br. 71). Jer, puno je naše braće koja su ‘izvan dometa Isusova prijateljstva’ (br. 49). ‘Opečaćeni svetim redom, dakle, da blagoslivljate, tješite i liječite’ (br. 273), vi ste se, braćo svećenici, okupili u Zagrebu ovih dana iz svih naših biskupija jer želite biti suputnici onima koji Boga traže. A kao navjestitelji Riječi vi ste svjesni da nikada ‘ne prestajete biti učenicima’ Onoga koji vas je odabrao i poslao. Neka vam ovo druženje i rasprava bude i ostane poticajem da u svom zvanju i u Božjoj milosti “stojite visoko”, a u svom radu i zauzetosti za brata čovjeka “ciljate visoko”. Upravo u olimpijskom duhu i po geslu: “Brže, više i jače” (citius, altius, fortius). Neka vam je u tom duhu i na tom olimpijskom putu sretno i blagosvoljeno. Hvala na pozornosti.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije