Na četvrtu godišnjicu smrti zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe, u subotu 25. siječnja misu za dušu blagopokojnog nadbiskupa u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. U zahvalnosti za sve što je učinio, mons. Puljić je rekao da je nadbiskup Prenđa, poput apostola Pavla, s ljubavlju prošao svijetom propovijedajući o Kristu, hraneći ljude rječju i euharistijom.
„Biskup nije privatni vjernik nego javni svjedok vjere. Pastir Ivan trudio se služiti Evanđelje nade kao svjedok vjere. Nošen misijskim žarom poput sv. Pavla, i on je htio biti svima sve. Treba istaknuti njegovu osobitu ljubav prema Crkvi, pa je i u biskupsko geslo stavio ‘Ljubiti Crkvu’. Zahvalni smo mu za to“ rekao je mons. Puljić. Nadbiskup Prenđa je osobito volio apostola Pavla te za obojicu u nasljedovanju Krista vrijede Pavlove riječi kako su dobar boj bili, trku završili. Apostolu Pavlu se divimo i ponosni smo da ga Crkva ima, rekao je mons. Puljić, a i zadarska Crkva je ponosna na duhovnu i materijalnu baštinu nadbiskupa Prenđe koju je ostavio u svom požrtvovnom služenju Nadbiskupiji od svoga svećeničkog ređenja 29. lipnja 1964. g.
„Molimo sv. Pavla da nas ispuni barem dijelom žara kakvim je on gorio za Krista i Božje planove koji se s mukom probijaju i ostvaruju u suznoj dolini. Učenicima je rekao da ustraju i da se ne boje. Kroz mnoge nevolje nam je ući u Kraljevstvo Božje. Nakon brojnih nevolja, Pavao je završio ovozemni hod u nekadašnjim Salvijevim močvarama koje su danas mjesto tri izvora, gdje mu je odsječena glava. To da je Pavlova glava pala kod negdašanje močvare je simbolika. Umro je uz močvaru onaj koji je stari rimski svijet izvukao iz močvare. Na tom mjestu i danas se čuje žarki vapaj čovječanstva s molitvom da se vrati i dođe u suvremene europske i hrvatske močvare. Ponestaje vode s izvora“ rekao je mons. Puljić.
Pavlovo služenje primjenjivo je na poziv koji treba ostvarivati svaki biskup, a trudio ga se ostvarivati i nadbiskup Prenđa, rekao je mons. Puljić, koji je spomen na svoga prethodnika izrazio i slaveći misu u misnici koju je nosio mons. Prenđa na dan kad je kao ordinarij preuzeo Zadarsku nadbiskupiju 2. veljače 1996. g. Mons. Puljić je nosio i štap koji je nadbiskup Prenđa tada prvi put primio. Sprijeda na misnici je golub kao simbol Duha Svetoga, križ Branimirove godine, klas žita i grozd, a straga grb mons. Prenđe s motivom Višeslavove krstionice i riječi njegovog gesla ‘Ljubiti Crkvu’. Njegovo svećeničko geslo je bilo ‘Dođi kraljevstvo tvoje’.
Na kraju mise, mons. Puljić, svećenici i puk među kojima i nadbiskupova rodbina, pomolili su se nad grobnicom nadbiskupa u pokrajnoj lađi katedrale. Mons. Prenđa je iznenada preminuo 25. siječnja 2010. g. u Nadbiskupskom domu u Zagrebu u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva. Bio je omiljeni zadarski pastir koji je dugo godina djelovao kao odgojitelj i rektor u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’.
Njegova pastirska ljubav prema svećenicima koje je doživljavao kao sinove potrebne roditeljske blagosti i razumijevanja, a sa svakim je želio ostvarivati i gradio je osobne susrete i kontakte, bila je posebno autentična i očinski brižna. Veliki je angažman poduzeo u poraću u nabavci materijalnih sredstava i povratku prognanih i izbjeglih, kad je u potpunosti obnovio mjesnu Crkvu izgradnjom pedesetak sakralnih objekata srušenih u Domovinskom ratu, kao i Nadbiskupski dom u Zadru koji je na listi zaštićene baštine UNESCO-a. Snažno je podržavao rad Caritasa, redovništvo, želeći i osobno nazočiti mjesečnim rekolekcijama redovnica koje je hrabrio i čiji je samozatajni rad poštovao. U svemu tome do izražaja je dolazio njegov naravni pokroviteljski karakter osobe odgojitelja.
Bio je promotor Nove evangelizacije dajući veliki zamah djelovanju crkvenih pokreta i udruga, laikata i medija, hodeći ukorak s vremenom, osluškujući potrebe suvremenog svijeta. Dolazak pape Ivana Pavla II. u Zadar plod je njegove pastirske upornosti, s obzirom da taj pohod prvotno nije bio predviđen. Njegov zadnji veliki pastoralni projekt je priprema Susreta hrvatske katoličke mladeži u Zadru koji se sam ponudio organizirati hrvatskom episkopatu, gdje je obavljao niz službi. Njegova ostavština vidljiva je i u organiziranju velikih znanstvenih simpozija, poput onoga o ’17 stoljeća Zadarske Crkve’ 2004. g., kao i u kulturnoj baštini izdavanjem jedinstvenog projekta ‘Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije’ nizom od šest skupocjenih monografija koje znanstveno, tekstom i fotografijom, prikazuju sakralnu baštinu mjesne Crkve od prvih stoljeća kršćanstva. Organizirao je i veliku međunarodnu izložbu „Sv. Stošija – most između kršćanskog Istoka i Zapada’ u crkvi sv. Donata 2006. g.
Značajan je doprinos mons. Prenđe i u podršci obnove Sveučilišta u Zadru čije je samostalno djelovanje opet oživljeno 2002. g., a najstarije je hrvatsko sveučilište iz 14. st. Bio je i predavač na VTKŠ-u u Zadru. Na osobit način, pak, nadbiskup Ivan Prenđa živi u srcima tzv. ‘običnih, malih’ ljudi u čijem je sjećanju neizbrisiv njegov osmijeh, vedrina i optimizam koje je širio, pridavajući iznimnu pažnju i podršku ljudima u osobnim susretima, pohodeći ih u župama, obiteljima, različitim ustanovama i institucijama, bolnicama, staračkim domovima, dječjim vrtićima, školama, što je bilo vidljivo i na velikom ispraćaju blagopokojnog nadbiskupa Prenđe u Zadru 2010. g., na čiji se grob ljudi dođu pomoliti u katedrali sv. Stošije koju je od milja zvao ‘Naša Stoša’.
Ines Grbić
