Na svetkovinu sv. Stošije u srijedu 15. siječnja prijepodnevno misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u zajedništvu s gospićko-senjskim biskupom Milom Bogovićem i brojnim svećenicima predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Ovogodišnja proslava zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale u znaku je obitelji, budući da je u Nadbiskupiji pastoralna godina posvećena obitelji. „Kad se Isus rodio u obitelji, postao je trajnom ponudom spasenja svakom čovjeku i svakoj obitelji. Obnova započinje i ostvaruje se u temeljnoj zajednici Crkve i naroda, a to je obitelj. Nema uzvišenije definicije o čovjeku od one koju navodi Biblija, da je Bog stvorio čovjeka da bude njegova slika, odraz njegove svetosti, mudrosti i ljubavi. Takva bi trebala biti i obitelj“ rekao je nadbiskup Puljić, istaknuvši da je Bog izrekao jasna načela života u zaštiti dostojanstva ljudske osobe, obiteljskog zajedništva, braka i seksualnosti. „Ona čuvaju čovjeka i njegovo zajedništvo od poniženja i razaranja. No čovjek je obdaren slobodom i može odbaciti Božji plan. To se dogodilo na početku ljudske povijesti, a ponavlja se i sada. To je drama s kojom se suočava i suvremeni čovjek i njegova savjest“ upozorio je nadbiskup, dodavši da je, kao i na početku povijesti, čovjek i danas izložen zavodljivim glasovima napasnika koji kaže da su Božje zapovijedi besmislene. Dostojanstvo čovjeka i obitelji su Božja svetišta na zemlji. No odbacivanje Boga i njegovih propisa ne vodi uživanju, vladanju svijetom i slobodi. „Kako nas je srce boljelo kad su nam rušili naša ognjišta i svetišta. Plakali smo i snebivali se nad takvim bezakonjem. A kakva se teška oskvrnuća Božjeg hrama događaju po grijehu u čovjeku i njegovoj obitelji, kad ljudi slušaju glas Zavodnika. Zato su uvijek aktualne Petrove riječi: ‘Njemu, koji kao ričući lav obilazi koga da proždre, oduprite se čvrsti u vjeri!’“ rekao je mons. Puljić. Podsjetio je i na 22. godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske, potaknuvši na sjećanje na te teške dane stradanja, ali i zahvalnost za molitvene skupove upućivane prema nebu, Europi i svijetu.
Nadbiskup je opisao i lik sv. Stošije, rođenjem Rimljanke, mučeništvom Srijemkinje a štovanjem Zadranke, koju je majka Fausta odmalena odgajala u ljubavi prema Isusu i siromasima. Zarana je naučila prezirati raskošje, bogatstvo i zamamne radosti, kako bi se Kristu posvema posvetila, kako pjeva i stih iz Himna sv. Stošiji. Stošija je kao osobita Božja izabranica ušla u molitvu Prvog Rimskog kanona. „Vrijeme u kojem je živjela nije bilo nimalo lako za vjernike. A ona se baš u to vrijeme proslavila po vjernosti Kristu i djelima ljubavi prema siromasima, osobito za teških progona kršćana za vladavine cara Dioklecijana. Rado je priskakala u pomoć utamničenima i svima koji su oskudijevali. Osobito nakon smrti muža Publija, kada je mogla još i više brinuti o kršćanskoj zajednici u Rimu“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da je Stošija svoja dobra nesebično dijelila siromasima, njegovala je bolesne i bodrila klonule. To je posvjedočila i pred prefektom Ilirika, Probom, koji joj je predbacio da ispovijeda vjeru u Galilejca, da pomaže utamničene kršćane i učvršćuje ih u vjeri. „Na sve te prigovore ona bez straha odgovara: ‘Jest, pazila sam ih kao zjenicu oka. I ako bi koga uhvatila malodušnost, hrabrila sam ga; ako je tko bio tužan tješila sam ga. Cjelivala sam noge nevoljnima kako izmoreni i iscrpljeni ne bi klonuli’. Kao nagradu za takva djela, osuđena je na smrt i spaljena na lomači 25. prosinca 304. g. u Srijemskoj Mitrovici. Sveta Stošija je izvrstan primjer sebedarja. Poput Isusa, koji je prošao zemljom čineći dobro, Anastazija je shvaćala kako je milosrđe izričaj najuzvišenije ljubavi prema bližnjemu“ zaključio je mons. Puljić u propovijedi. Moći sv. Stošije nalaze se u mramornom sarkofagu u pokrajnoj lađi zadarske katedrale od 810. g., kada ih je za posredovanje mira između Bizanta i Franaka od bizantskog cara Nicefora na dar dobio zadarski biskup Donat.
Ines Grbić
