Personalistička etika Ivana Pavla II. naziv je izlaganja prof. dr. Iris Tićac koja je na znanstvenom skupu o papi Ivanu Pavlu II. u srijedu 27. studenog u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru izazvala osobitu pažnju i čestitke. Tićac je istaknula ključne kategorije Wojtiline antropologije koje otvaraju dostojanstvo ljduske osobe. To su samoodređenje, transcedencija, sloboda u službi istine. Samo osoba može svoju slobodu staviti u službu istine i ljubavi. Temeljni princip je osoba, a na razinu norme Wojtila je uzdigao ljubav. Ljubav u Wojtile nije svedena samo na osjećaj, nego je to odgovorni etički čin, rekla je Tićac. „Danas raspravljamo o dostojanstvu osobe. Postoje bioetičke rasprave kome se može pripisati status osobe. Ne može se nekome pripisati status osobe. Jer to nije obilježje. Biti osoba nije obilježje nečega drugoga. Mogu komunicirati jer već jesam osoba. I u tome je ontološko dostojanstvo. Personalistička etika je i danas jako dobro metodološko oruđe za kritiku svih situacija u kojima vršimo nasilje nad istinom o osobi. Govorimo o nasilju, a zaboravljamo na bitno nasilje – to je nasilje nad istinom o osobi. Zar mi nemamo snage prihvatiti tu veličinu, istinu o sebi“ upitala je Tićac, istaknuvši Wojtiline riječi za njegovog trećeg pohoda Poljskoj na filozofskom fakultetu katoličkog sveučilišta u Lublinu gdje je počeo kao mladi docent etike: „Sveučilište, služi istini! Kada služiš čovjeku i naciji, tada služiš životu“. Tićac je istaknula novost Wojtiline misli: on ne polazi od norme, kriterija s kojim valja uskladiti čin da bi bio moralno dobar. On polazi od čovjeka kao osobe. Kaže da u svakom činu htijenja i odluke čovjek ne odlučuje samo o nekom predmetu, izboru vrijednosti – on odlučuje o samome sebi. Polazeći od iskustvene činjenice ‘Ja djelujem’, Wojtila naglašava sposobnost izabrati dobro i promišlja kako u zajedničkom socijalnom i interpersonalnom djelovanju čovjek može potvrditi sebe. „Čovjek i u zajedničkom djelovanju s drugim mora moći ostvariti sebe. Wojtila je predobro znao kako mnogi totalitarizmi mogu izokrenuti. Individualizmi su značili poništenje i degradaciju osobe. Učinili su nemogućim da se osoba realizira. Isticanje socijalne dimenzije personalizma kod Wojtile je važno i za nas. Npr., u globalizaciji mnogi ljudi ne osjećaju se dobitnicima nego gubitnicima globalizacije, kao oni koji u njoj ne mogu sudjelovati. A Wojtila u djelu ‘Osoba i čin’ uvodi kategoriju sudjelovanje, udioništvo. Pokazuje da naši sustavi, od političkih nadalje, moraju biti tako strukturirani da omogućuju čovjekovo sudjelovanje. Sudjelovanje je personalistički shvaćeno kod Wojtile. Ono označuje vlastitost osobe, da i u zajedničkom djelovanju čovjek da osobni biljeg. To čovjeku trebaju omogućiti srukture“ istaknula je Tićac.
Mons. Ivan Mustać, koji je bio predsjednik Orgnaizacijskog odbora za papin pohod Zadru, u temi ‘Ivan Pavao II. u Zadru 2003. – poruka mladima i hrvatskom narodu’ opisao je kontekst papina dolaska, tadašnju atmosferu i ambijent na Forumu. U izlaganju ‘Uloga laika u Crkvi i javnom životu’ dr. Neven Šimac je istaknuo da se time bave dokumenti Ivana Pavla II., pobudnica ‘Kristu vjerni laici’ objavljena 1988. g. Upozorava na rascjep između vjere i života ljudi te ističe neophodnost povjeravanja pojedinih službi laicima, rast novih pokreta u Crkvi i druge oblike laičkog udruživanja, ulogu žene u Crkvi i društvu. Laici su Crkva i pripadaju Crkvi i njenom otajstvu. Pobudnica naglašava da laici ne mogu odustati od sudjelovanja u politici i njenim ekonomskim, socijalnim, zakonodavnim, upravnim i kulturnim dimenzijama. Potiče Crkvu da pomognu integralno obrazovanje laika, čemu mogu pomoći katoličke škole i sveučilišta. Apostolsko pismo ‘Ususret trećem tisućljeću’ objavljeno 1994. g., kad se Crkva pripremala za Jubilej novog tisućljeća, kaže da ta priprema treba biti suočavanje sa sekularizmom i dijalog s drugim religijama, izbjegavajući sinkretizam. U izlaganju „Konvergentnost vjere i razuma u svjetlu antropologije čina pape Ivana Pavla II.“ dr. Marko Vučetić je rekao da je taj problem dijelom svediv na problem konvergentnosti između filozofije i teologije. Ivan Pavao II. encikliku ‘Fides et ratio’ posvećuje odnosu vjere i razuma tj. odnosu filozofije i teologije. Poziva na prožimanje vjere razumom i razuma vjerom. „Teologija je autonomna u odnosu na filozofiju i obrnuto, ali među njima ne vlada isključivost. Filozofija i teologija usmjerene su prema mudrosti, a mudrost je spoznaja svijeta pod vidom istine. Teološka istina je razumska. Teologija i razum ne dolaze posredstvom filozofije, nego je razum uključen u teološku spekulaciju“ rekao je Vučetić.
O temi ‘Marijan Oblak i Karol Wojtyla na Drugom vatikanskom saboru’ govorio je dr. Ante Uglešić. Kao nećak mons. Oblaka, prenio je trenutke susreta koje mu je Oblak opisao iz susreta s Wojtilom. Zajednička tema njihovih razgovara bila je činjenica da je papa rano izgubio majku, a Oblak je rano izgubio oca. Wojtila je bio najmlađi zaređeni biskup Poljske, a i Oblak je bio najmlađi biskup u tadašnjoj Jugoslaviji. Obojica su bili pomoćni biskupi. Kad je Oblak rekao papi na Koncilu odakle je, papa mu je rekao: „I ja sam Hrvat. Ja sam bijeli Hrvat. Želim više znati o Hrvatskoj“. Često su raspravljali o Europi. „Volio je Hrvatsku jer se smatrao bijelim Hrvatom. Zaintrigirao ga je i Zadar. Wojtila je znao na temelju svojih prethodnika Ivana XXIII., Pavla VI., što je Zadar i koje značenje ima. Kad se mons. Oblak predstavio papi na njegovom odlasku iz Zadra, papa mu je rekao: Što se predstavljaš, stari prijatelju? Pa jel’ se mi znamo“. Nadbiskupu Prenđi, kad bi došao u Rim, papa bi rekao ‘A gdje je stari? Što njega ne dovedete?’. Uvijek se zanimao za stanje u Zadru kad je Prenđa bio u Vatikanu“ rekao je Uglešić. Kad je Uglešić upitao mons. Oblaka ima li njegove zasluge u dodatnom poticaju Svetom Ocu da ipak dođe u Zadar, Oblak mu je odgovorio: ‘Sveti Otac zna što je Zadar. O tome mu nisam trebao dodatno, posebno utjecajno govoriti’.
Ines Grbić