1. Prisustvujemo sakramentu đakonskog ređenja Zvonimira Mikulića. Obično sakramente dijelimo u tri skupine: oni koji nas uvode u puninu života s Kristom (krštenje, euharistija i potvrda), zatim sakramenti koji nas ozdravljaju (pomirenje i bolesničko pomazanje), te sakramenti koji su u službi kršćanske zajednice (ženidba i svet Red). Svim sakramentima je zajedničko da ih je ustanovio sam Gospodin Isus i da im je dao spasiteljski sadržaj. Poslije uzašašća na nebo Isus više nije dohvatljiv ljudskim osjetilima. Ni apostoli ga više nisu vidjeli svojim očima. A ipak oni će svjedočiti za njega, propovijedati i darivati ga u vidljivim znakovima njegove nevidljive prisutnosti, upravo po sakramentima. Riječ ‘sakrament’ znači ‘sveta tajna’, ‘otajstvo’. Kad s drugima komuniciramo imamo prepoznatljive znakove, ali i neizgovorene tajne. Poklonjeni buket cvijeća, napr. nije ljubav. Ali, ona se u tom poklonu izriče i otkriva. Trobojnica s grbom nije Hrvatska. Ali, ona se u tom znaku otkriva, a njezini se žitelji po grbu i zastavi prepoznaju.
I Bog ima svojih ‘tajni’ i svojih znakova. On se po njima prepoznaje i izriče. Boga nitko nikada nije vidio. Nedohvatljiv je čovjeku i neizreciv. Njegovu ‘otajstvenu’ prisutnost i mističnost prepoznajemo u ‘čudesnim djelima’ spasenja i oslobođenja. Pisac knjige Hebrejima to ovako slikovito opisuje: ‘Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima: konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu’ (Heb1, 1-2). A njegov Sin ostade među nama trajno prisutan u darovima svetih sakramenata.
2. Od svojih početaka Crkva je dijelila svete Redove onima koji su služili zajednici kao njezini predvodnici, učitelji i pastiri. Sveti Red đakonata, koji ću doskora podijeliti Zvonimiru Mikuliću, prvi je stupanj sakramenta svetoga Reda. A očituje se u trostrukoj službi: U službi Riječi, u službi oltara, te u službi ljubavi. A da bi to naš kandidat mogao činiti nepodijeljena srca, on će danas javno odabrati stalež celibata radi nebeskog kraljevstva. Uz to će obećati da će čuvati i razvijati duh molitve, obdržavati bogoslužje časova, te moliti za Crkvu i čitav svijet, te uz to obećati meni i mojim nasljednicima poštovanje i poslušnost. Crkva, naime, nije ni samoupravna zajednica ni demokratsko društvo u kojem se zakoni i propisi izglasavaju mehanizmom većine. Ona je zajednica vjernih Isusovih učenika koja je od Isusa primila unutarnji hijerarhijski ustroj s proglašenim ustavom na Gori blaženstava. Đakon, stoga, tijekom obreda stavlja svoje u moje ruke i prihvaća takvo uređenje, te bez uvjetovanja obećava poštovanje i poslušnost. Ne samo meni, nego i mojim nasljednicima. Ne samo za jedan dan, jednu godinu ili određeno vrijeme, nego do smrti. U poslušnosti i celibatu do konca života. Otajstvo je to veliko, rekao bi sv. Pavao. Razmišljajući o tom otajstvu Majka Terezija je u jednom nagovoru svećenicima između ostalog rekla: ‘Svećenički celibat je sposobnost prihvatiti taj Božji dar i izbor, pa staviti svoju ruku u Marijinu da nas vodi k Isusu.. Uvijek budi blizu Marije i moli je neka ti dane njezino srce čisto i puno ljubavi i poniznosti kako bi bio kadar dijeliti ga drugima u kruhu života. I ljubi Isusa onako kako ga je ona ljubila’. (Majka Terezija, Svećenički celibat – Znak Kristove ljubavi)
3. Ovo ređenje odvija se uz svetkovinu Krista Kralja kojeg Crkva slavi koncem studenoga. Što to znači kad kažemo Isus je naš kralj, i kakvo je njegovo kraljevstvo? U povijesti Izraela čitamo kako su kraljevi bili uvođeni u službu svečanim pomazivanjem, a to je značilo kako su posvećeni u Božje ime upravljati izabranim narodom. U kršćanskoj tradiciji kraljevi su bili krunjeni vjerskim obredom, pa je blagoslovom krune bila blagoslovljena njihova služba za opće dobro naroda. A kraljevsku vlast imali su obavljati sa sviješću odgovornosti pred Bogom, te biti pravedni zaštitnici onih kojima je trebala zaštita. Isticalo se također da će i oni Bogu polagati račun o tomu kako su upravljali povjerenim kraljevstvom.
Na našoj dalekovidnici svojevremeno smo imali prigodu pratiti emisiju ‘Hrvatskih kraljeva’ u kojoj je režiser slikom i riječju govorio o značenju i ulozi kraljeva u našoj povijesti. Smisao kraljevske vlasti posebice je lijepo opisan u zavjernici hrvatskog kralja Dimitrija-Zvonimira kojega je krunio papinski legat Gebizon 1076. Godine u crkvi sv. Petra u Solinu. U toj zavjernici piše: «Ja, Dimitrije, koji se zovem i Zvonimir, obvezujem se da ću krojiti pravdu … štititi siromahe, udovice i siročad, odrediti zakonito vjenčanje prstenovanjem svećeničkim blagoslovom, a sklopljenu (ženidbu) neću dopustiti da se razriješi. Protivit ću se prodavanju ljudi, te ću Božjom voljom biti pravedan u svemu ..» (Juraj Kocijanić: Pape i hrvatski narod, Zagreb 1998., str. 261)
4. Okupljeni danas na svetkovinu Krista Kralja u ovoj prvostolnici molit ćemo usrdno i žarko neka naši svećenici i redovnici budu vjerni i odani službenici njezinog Sina. Osobito ćemo moliti svetog Krševana i druge naše zadarske svece i zaštitnike neka današnjeg ređenika Zvonimira obdari darovima poniznosti, postojanosti, vjernosti i pouzdanja u Boga. Neka poniznim srcem poput Marije ponavlja: ‘Evo, službenika Gospodnjeg. Govori Gospodine, sluga Tvoj sluša! Neka postojanim duhom dadne do znanja svakomu kako neće biti dvorjanin koji se dodvorava ljudima, a niti trstike koju razni vjetrovi ljuljaju kamo hoće, već poput Ivana Krstitelja proročki navjestitelji Božjega kraljevstva, te poput našega kralja Zvonimira ‘zaštitnik siromaha, udovice i siročadi’. Neka vjerom koju je primio od oca Petra i majke Mice, te s povjerenjem u Onoga koji ga je pozvao trajno s blaženim Stepincem ponavlja: U Tebe sam se Gospodine pouzdao!
Sudjelujmo, dakle, sabrano i radosno s molitvom i pjesmom u ovom svetom obredu otajstva đakonskog ređenja. Molimo Gospodina neka do kraja izvede ono što je započeo na njegovom krštenju, kako bi ‘hitajući Njemu ususret jednog dana zaslužio čuti i poziv: ‘Dobro valjani i vjerni slugo, uđi u veselje Gospodara svoga’. Obilovala u njemu svaka vrsta krjeposti i neporočno obdržavanje duhovne stege, te svjedočanstvom dobre savjesti ustrajao nepokolebivo uz Krista Gospodina našega. Amen.
***
Roditelji Zvonimira Mikulića: Otac Petar i majka Mica rođ. Erlić; braća: Šime i Ivan; i sestre: Lucija, Katarina, Marica i Tereza
mons. Želimir Puljić
zadarski nadbiskup