„Crkva ne živi odvojeno od vremena, Crkva ulazi u vrijeme i tako postaje vremenskim fenomenom. Crkva se, iako vremenski situirana, ne smije s nekim vremenom identificirati i u njemu zastati. Sama po sebi, Crkva je neutralna prema pojedinim kulturama i političkim sustavima, ali ne znači da je prema njima ravnodušna, nego otvorena. Crkva mora u svako vrijeme i u svaku kulturu unositi Krista i omogućiti da u svakoj od njih Krist bude utjelovljen“ istaknuo je crkveni povjesničar dr. Juraj Kolarić u izlaganju „Milanski edikt (313.) kao početak nastajanja novog svijeta“ na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu 9. listopada u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Do Milanskog edikta Crkva je bila zabranjena, progonjena sa svih strana. Nakon toga, država koja joj je prijetila istrjebljenjem, Crkvi pomaže, daje povlastice, omogućuje djelovanje u državnom, društvenom, političkom i vjerskom životu. Crkva se odjednom i nepripravljena našla u sasvim drugom svjetskom položaju, što je Kolarić usporedio s ‘hrvatskim sindromom’ od 30. svibnja 1990. g., istaknuvši da je pitanje povezanosti Crkve s državom stari i teški problem koji izaziva rasprave do naših dana. Obilježavanje 1700 godina Milanskog edikta kršćanima je prilika da ojačaju svoju svijest pripadnosti Kristu, Evanđelju i Crkvi, te da preuzmu ne samo ulogu nove evangelizacije, nego i nove kristijanizacije suvremenih struktura, po primjeru prvih kršćana, rekao je Kolarić. Ako je Crkva nastavak Isusova života da bi se moglo ispuniti djelo spasenja namijenjeno ljudima svih vremena, naroda i kultura, onda se ideal evangelizacije ne može zadržati samo u prvotnim oblicima pojavnosti kršćanstva, nego se mora ostaviti prostor za istinski povijesni razvoj kršćanstva, istaknuo je predavač, dodavši da Crkva mora pronaći sredinu između bijega od svijeta i prilaska svijetu pod svaku cijenu. Pritom pruža dovoljno prostora i za svece i za grešnike, za pobjede i poraze. Neznanstveno je i neteološki osporavati negativne i pozitivne strane nekog razdoblja. „Samo pristrano zaslijepljeni može osuditi poslijekonstantinovsku, srednjovjekovnu ‘papinsku crkvenu povijest’. Samo pristrani kritičar, koji nema smisla za povijest, može tvrditi da se Crkva iznevjerila svom izvornom poslanju, jer da joj Isus nije namijenio nikakvu političko-svjetovnu funkciju u društvu“ upozorio je Kolarić.
Glavna novost za kršćansku Crkvu u doba cara Konstantina je novi odnos Crkve prema rimskoj državi i rimskog carstva prema Crkvi. Uz službeno priznato poganstvo, službeno je počelo postojati i kršćanstvo. Suvremenici Konstantinovog preokreta na to su različito gledali: jedni su zahvalno pozdravljali kristijanizaciju države, a drugi su osjećali strah pred opasnošću da Crkva postane ‘svjetovna’. „U početnoj simbiozi Crkve i države, problematičan je prije svega položaj Crkve. Konstantinovim obraćenjem Crkva se prvi put pozitivno susrela s državom, a mnogi kršćani to su tumačili kao da bi se Crkva trebala dragovoljno predati državi na raspolaganje i pozitivno surađivati s državnim aparatom. Pobjednička opijenost obuzela je i crkvenu hijerarhiju, jer biskupi i svećenici nisu imali iskustva kako se odnositi prema državi. U vrijeme progona uspješno su se opirali neprijateljskoj državi, a s prijateljskom državom još se nisu susreli. Pred Crkvom su bile velike opasnosti. U Crkvu, koju je država štitila i pomagala, slijevale su se mase. Od Crkve, u kojoj su se do tada nalazili samo uvjereni vjernici spremni na mučeništvo, nastala je Crkva mnoštva u koju su ulazili politički častohlepnici i vjerski indiferentni ljudi koji se nisu odrekli poganskog svjetonazora“ rekao je Kolarić. Crkvi je zaprijetila zloupotreba vjere u političke svrhe. Na pitanje je li Crkva podlegla tim opasnostima, Kolarić kaže da se treba odgovoriti oprezno, misleći na okolnosti tog vremena, a ne jeftinim parolama, te zaključuje: evangelizacijsko oduševljenje, strast rješavanja i rasprave teoloških i crkvenih pitanja, razvoj redovništva i mnogi sveci, poslijekonstantinovskom vremenu, unatoč njegovim slabostima, promašajima i opasnostima, daje značenje velikog i novog razdoblja crkvene povijesti, punog dinamike i istinskog kršćanskog duha, koji još uvijek prožima i vrijeme suvremene Crkve.
Svoje izlaganje Kolarić je predstavio opisavši temeljna obilježja Rimskog carstva u razdoblju Konstantina Velikog, osobnost njega kao prvog kršćanskog cara, oznake početka novog kršćanskog svijeta te posljedice uske povezanosti Crkve i države. Opisao je primjere tijeka procesa kristijanizacije Rimskog carstva koje je išlo do toga da se poganski kult proglasi zločinom prema vladaru, a potiskivanje poganstva represivnim državnim sredstvima dovelo je do nasilja. Konstantin Veliki je zaštićivao i poganstvo, njegove prijestolnice su zajednički blagoslivljali kršćanski biskup i poganski svećenik. Njegovi nasljednici bili su nasilni prema poganima i krivovjercima. U tome su sudjelovali i neki biskupi, te se u tom žalosnom poglavlju crkvene povijesti ispreplela politika i religija, rekao je predavač. Tako je nastala tzv. državna Crkva. Državna vlast se počela miješati u unutarnje prilike u Crkvi, u vjerska, doktrinalna i sakralna pitanja, te je stvoren političko crkveni sustav ‘cezaropapizam’.
Od 312. g., Konstantin je pomagao kršćanstvo, svećenike je oslobodio od osobnih i javnih poreza, ukinuo je smrtnu kaznu na križu, ovlastio Crkvu da može primati oporuke, a 321. g. je odredio da se u cijelom carstvu svetkuje nedjelja. Zabranio je pogansko promatranje žrtvenih životinja da se tumači riječ Božja ili proriče budućnost. Zabranio je neke poganske nemoralne obrede i gladijatorske borbe kao kaznu za zločin. Konstantin je počeo graditi velike crkve, smatrao je da univerzalno kršćanstvo treba postati temelj univerzalnog carstva. God. 325. sazvao je biskupe cijelog carstva na prvi ekumenski ili sveopći crkveni koncil u Niceji.
Milanski edikt tolerancije iz 1313. g. rimskih careva Konstantina i Licinija promijenio je tijek svjetske povijesti i usmjerio ga novim pravcem, rekao je Kolarić. Zbog svog načina života, kršćani su u poganskom Rimskom carstvu smatrani veleizdajnicima, jer su caru uskraćivali božanski kult, rušiteljima političkog poretka carstva, ljudožderima jer su blagovali Kristovo tijelo i krv, nemoralnim i incestuoznim osobama jer su se nazivali braćom i sestrama, mrziteljima života jer su zbog svoje vjere spremno odlazili u smrt, sljedbenicima zločinca i političkog provokatora kojeg su rimske vlasti osudile na smrt. Kršćani su zbog svoje vjere proglašavani uzročnicima elementarnih nesreća, ratova, požara i poplava, ali zbog besprijekornog života postali su izazov sljedbenicima politeističkih religija. Doslovnim življenjem Evanđelja privukli su mnoge koji su tražili odgovore na pitanja o smislu života i smrti u kontekstu moralnih načela tadašnje grčko-rimske poganske filozofije. Puno je poveznica između današnjice i razdoblja Konstantina Velikog i Milanskog edikta, rekao je Kolarić, dodavši da je kršćanstvo danas u sukobu sa svjetonazorom suvremenih struktura. Upozorio je da antikršćanska stajališta poprimaju univerzalne kategorije po načelima propalih imperija i totalitarističkih političkih sustava koje je povijest pregazila, a s predznakom globalizacije, moderne demokracije i neoliberalističkih ekonomskih sustava kucaju na parlamente, vlade i obitelji.
Ines Grbić