1. Kad je prošle godine u listopadu papa Benedikt XVI. proglasio Godinu vjere povodom pedesete obljetnice otvorenja Drugog vatikanskog sabora, uputio sam okružnicu vjernicima zadarske nadbiskupije s naslovom ‘Proučavajmo razloge i temelje vjere naše’. Smatrao sam, naime, korisnom i dobrom prigodom da tijekom ove tri godine ponovno otkrivamo sadržaj vjere koju ispovijedamo i slavimo, i od nje živimo. Što se zapravo želi postići slavljem Godine vjere?! Koji je cilj i nakana svega toga? Čini mi se da je Papa u miru, Benedikt XVI. ovog godinom htio, ne samo da se ocijeni značenje toga najvažnijeg crkvenog događaja dvadesetoga stoljeća, nego i da se prelistaju neke stranice koncilskih dokumenata, posebice onih koji se odnose na Crkvu, svećenike i narod Božji.
Sabor je, naime, usmjerio djelovanje Crkve u svijetu. Preporučio je ekumenski duh i pravac prema drugim kršćanima, kao i dijalog s drugim vjerskim zajednicama. Opisao je i neka crkvena načela gledom na kulturu, politiku, znanost, umjetnost i društveno uređenje. Jasno je protumačio smisao ljudskih prava, osobito vjerske slobode i dostojanstva čovjeka. Biskupi su na Saboru objavili svijetu kako shvaćaju i njezinu ulogu u suvremenom svijetu. Crkva, dakle, nije utemeljena na nekom mitskom događaju, nego je ukorijenjena u osobi Isusa Krista, utjelovljenoga Bogo-čovjeka iz Nazareta. Zato je njezina opća misija i poslanje drugačije od civilnih i društvenih zajednica. Kao otajstvena stvarnost ona nadilazi granice kulture, prostora i vremena, jer je zajednica koja ima ne samo ljudske, nego i božanske korijene. Zbog toga ona nije puka skupina ljudi, neko društvo ili sindikalna udruga što se bori za svoje ciljeve. Ona je živi organizam komu je glava Krist, a Duh Sveti život i duša. Kao božanska i ljudska stvarnost ona je na Duhove počela rasti i osvajati svijet. I razvija se, evo, kroz stoljeća sve do naših dana. To se otajstvo jedino vjerom može shvatiti i objaviti. Zato navjestitelji toga otajstva nisu ni znanstvenici, ni filozofi, nego svjedoci što ih Isus izabire i šalje.
2. Jednog takvog navjestitelja Duh Sveti je pozvao na katedru sv. Petra, a zvao se Karol Wojtyla. Nakon izbora i prihvaćanja službe bio je upitan koje je ime odabrao. Odgovorio je Ivan Pavao II. Na prvoj pontifikalnoj misi, na današnji dan 1978. on je ispovjedio je svoju vjeru i očitovao svoju bezgraničnu ljubav prema Isusu Kristu. Pozvao je sve koji su se ‘našli na čudesnom putu vjere ili ga pak traže, dvoume ili sumnjaju, neka poslušaju još jednom njegove riječi. I odmah upravio žarku, poniznu i odanu molitvu Kristu riječima: ‘Učini, Gospodine, da budem vjerni sluga tvoga Veličanstva, da budem sluga tvoje moći koja ne pozna zalaza. Učini me svojim dobrim slugom. Dapače, slugom slugu Božjih!’ Poslije ove žarke molitve rekao je glasnim poklikom: ‘Neka se nitko ne boji Krista i njegove moći’ i zamolio sve neka ‘širom otvore vrata Kristu’. Neka se njegovoj spasiteljskoj vlasti otvore granice država, gospodarski i politički sustavi, široka područja kulture, uljudbe i razvitka. Neka se ne boje Krista, jer on jedini zna što je u srcu čovjeka. I završio: ‘Molite i za me i pomozite mi da mu mogu odano služiti!’
Svečanim otvorenjem Godine vjere u ovoj našoj prvostolnici, upravo na dan njegova spomena prošle godine, očitovali smo zahvalnost Bogu što smo se našli na istom putu vjere s blaženim Ivanom Pavlom II. koji je prije deset godina prošao našom Domovinom, te na odlasku sa Zadarskog Foruma obratio se našim ljudima s poznatom formulacijom: ‘Ljubljeni puče hrvatski!’ Tijekom prošle školske godine razmišljali smo o Crkvi kako je predstavljena u dogmatskoj konstituciji ‘Svjetlo naroda’ (LG 1-12), na čijem je uobličenju aktivno sudjelovao tadašnji mladi nadbiskup iz Krakowa, Karol Wojtyla, te pokušali proniknuti u značenje Vjerovanja prema Katekizmu Katoličke Crkve (br. 198-1064) kojeg je blaženi Ivan Pavao II. prije dvadeset godina svečano proglasio kao najvažniji plod Drugog Vatikanskog Sabora.
3. U ovoj pak školskoj godine nastojat ćemo obraditi nekoliko gorućih problema koji su zapisani u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu, na kojoj je osobito zauzeto sudjelovao tadašnji krakovski nadbiskup Wojtyla. Pastoralni problemi koji su obrađeni u spomenutoj konstituciji su: Promicanje dostojanstva braka i obitelji, kulturnog i ekonomsko-socijalnog života, te posebice promicanje mira i izgradnja zajednice naroda (GS 46-90). Uz ove teme obradit će se i Deset Božjih zapovijedi prema Katekizmu Katoličke Crkve (br. 2084-2557). Budući da je papa Franjo sazvao izvanredno zasjedanje sinode koja će raspravljati o obitelji, i mi ćemo našu pozornost i pastoralne aktivnosti usredotočiti na obitelj. U pozadini naših aktivnosti bit će biblijska slika svadbe u Kani pod poznatim motom iz našeg Nina: ‘Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi!’
Znamo, naime, da je obitelj ‘mala Crkva’ u kojoj se Božji naum o otajstvenom zajedništvu dviju osoba konkretno ostvaruje. Nije moguće, međutim, tu otajstvenost svesti ‘na čistu povijesnu, ljudksu stvarnost’. Jer, izgubila bi se veličina Božanskog plana i otajstva. Kad bi Crkvu bilo moguće ‘znanstveno i razumski’ prikazati, ona bi postala samo ‘društvenom ili političkom organizacijom’. No, izgubila bi otajstvenu stvarnost što je sastavni dio njezine bîti. Crkva, dakle, nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica (Ef 5, 22-23), Tijelo Kristovo, Božje zdanje komu je zaglavni kamen Krist, a u njezinim su temeljima ugrađeni apostoli i proroci (Ef 1, 20-21). Duljina pak i širina, visina i dubina tog otajstva može se obuhvatiti jedino mjerom vjere (Ef 1, 17-18). Eto, zato nam je potrebno vremena da proučavamo temelje vjere naše, kako bismo razumom shvatili i srcem prihvatili ono što vjerujemo i ispovijedamo. I posebice kako bismo svima koji nas upitaju pružili razloge nade koja je u nama.
Draga braćo i sestre u Kristu!
4. Kao aktivni sudionik u radu Drugog Vatikanskog sabora blaženi Ivan Pavao II. nije se umarao pružati svojim suvremenicima takve razloge nade. Posebice gledom na Crkvu, obitelj i čovjeka. Neumorno je ponavljao kako je Crkva ‘znak i čuvar transcendentnosti ljudske osobe’ (GS 76), te kao takva pozvana da putem čovjeka (koji je ‘put Crkve’) i preko obitelji (koja je ‘Crkva u malom’) pruža svijetu dokaze takvoga zajedništva. A ono je plod Božjeg blagoslova i ljudskoga napora. I ne dolazi samo od sebe. U brojnim povijesnim iskušenjima kada je bila ušutkivana ili isključivana iz javnosti, ograničavana u poslanju ili do krvi progonjena, Crkva je hrabro branila dostojanstvo braka i obitelji, kao i slobodu i dostojanstvo svakoga čovjeka. To je pozvana činiti i danas kad je usprkos proklamiranih i usvojenih ‘ljudskih prava’ njegova sloboda i dostojanstvo ugroženo, kako u samom začeću, tako i u njegovu prirodnom završetku života.
Potaknuti apostolskom revnošću blaženoga Ivana Pavla II. kojeg će za pola godine ubrojiti među svete, iskoristimo ovo blagoslovljeno vrijeme za proučavanje koncilskih dokumenata, sadržaja Katekizma katoličke Crkve, te posebice Vjerovanja i Božjih zapovijedi. Družimo se s Isusom u svagdanjoj molitvi i nedjeljnoj euharistiji kako bi rasla naša kršćanska, župna i crkvena svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio na našem krštenju. Hranimo se Božjom Riječju i euharistijom. I ne umarajmo se vjerom i dosljednošću pružati ‘razloge nade koja je u nama’ (1 Pet 3, 15). Posebice zbog Isusa Krista koga je blaženi Ivan Pavao II. u svojoj prvoj enciklici nazvao ‘Redemptor hominis’. On je, doista, pravo i istinsko ‘svjetlo naroda’ (LG 1). On je jedini otkupitelj čovjeka koji nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 22. listopada 2012.