Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je u nedjelju, 20. kolovoza župu sv. Anselma u Ninu, ususret proslavi župnih blagdana zaštitnika drevne ninske župe i navjestitelja Evanđelja iz Isusovog vremena: sv. Marcele i sv. Anselma koji se slave 25. i 26. kolovoza.
Za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u ninskoj župnoj crkvi sv. Anselma, nekadašnjoj katedrali Ninske biskupije, mons. Zgrablić blagoslovio je kip sv. Josipa, dar Marijana Magaša ninskoj župi, Ninjanina koji živi u Americi.
Ninski župnik Jerko Vuleta zahvalio je nadbiskupu na dolasku. „Molimo zagovor sv. Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda, kako bi rasla osobna i zajednička pobožnost prema tom divnom uzoru poslušnosti i vjere, primjeru zauzetog i marljivog rada. Sv. Josip bio je potpuno predan volji Božjoj. Sv. Josip našao je mjesto u ninskoj crkvi kao zaštitnik naroda i naše domovine u Ninu koji predstavlja početak naše narodne i crkvene povijesti, našeg narodnog i vjerskog identiteta. To je osobita poveznica s našom župom i s najstarijim hrvatskim kraljevskim gradom Ninom“ rekao je don Jerko.
Marijan Magaš darovao je kip sv. Josipa u spomen na svoju tetu Mariju Magaš, dugogodišnju članicu župnog zbora i aktivnu ninsku župljanku koja je uvijek bila privržena župi i Crkvi.
„Neka nam pobožnost i štovanje sv. Josipa koji je istinski, duboko živio odnos s Bogom, pomogne da nam vjera ne bude formalnost, dodatak, teret. Nego, neka nam vjera bude spasonosna, neka nam molitva bude hrana naše duše, a svaka euharistija oaza života gdje je istinska okrepa našoj duši i životu“ potaknuo je mons. Zgrablić.
Nadbiskup je poželio da i to sudjelovanje u liturgiji „bude molitveni susret s Gospodinom koji ima važne učinke za naš život. Benedikt XVI. kaže da je molitva „disanje naše duše“. Duša pokreće tijelo. Toliko je važna da nas pokreće, a često živimo kao da nema duše. Trenuci poput nedjeljne mise nužni su da se nadišemo pravoga, čistoga zraka, jer bez njega ne možemo opstati ni živjeti, kao ni bez vode. Važno je da dišemo zdravi zrak. Tako je molitva zrak potreban našoj duši. Ali, molitva je i oaza mira u kojoj se možemo napiti vode koja hrani i preobražava naš duhovni život“ rekao je nadbiskup Zgrablić.
Molitva koja u tišini krijepi naše tijelo predstavlja, simbolički, dolazak u hladovinu, oazu u kojoj primamo osvježenje. „Molitva je prožeta Božjom riječju koja nas hrani. Premda je voda uvijek istog kemijskog sastava, ona uvijek ima drugačiji učinak u našem organizmu. Uvijek osvježava i ima moć nešto učiniti u nama“ rekao je nadbiskup, istaknuvši da tako i „ljepota Božje riječi uvijek ima duboko osvježenje za naš život“.
„To je važno – doživjeti da je to oaza mira gdje smo nahranili našu dušu, da se dobro osjećamo, da budemo otvoreni pred Gospodinom; jer životna stvarnost, posao, obaveze, užurbanost, otvrdnu naše srce i postanemo nezadovoljni. A naše srce ima tolike kapacitete koje nam može dati kroz molitvu, da nam Gospodin želi darovati ono što nadilazi naše želje“ naglasio je mons. Zgablić.
Evanđelje ima snagu Božje riječi za naš život. U njoj možemo naći radost u Bogu koji nam dolazi ususret i krijepi našu dušu, rekao je nadbiskup, naglasivši: „Božja riječ nije samo opis onoga što se dogodilo prije 2000 godina, nego ona govori nama danas i sada“.
U tom kontekstu, nadbiskup je razmatrao i za naš život aktualizirao navješteni ulomak iz Matejevog evanđelja u kojem je opisan susret Isusa i Kanaanke koja ima teškoću s kćeri.
Evanđelist kaže, „Isus ode i povuče se“. Prvu činjenicu iz toga Evanđelja, da se Isus kreće, nadbiskup je pojasnio ohrabrenjem da Bog uvijek čovjeku dolazi prvi ususret. „Isus odlazi u krajeve tirske i sidonske. To nije samo zemljopisni pojam, nego to se odnosi na nas. Hoće reći, Bog čini korak prema nama. Gospodin hoda, on nas traži, on je uvijek u potrazi za nama“ poručio je mons. Zgrablić. Pojasnio je što predstavljaju Tir i Sidon u duhovnom smislu. Ti gradovi na sjeveru Palestine sada se nalaze u Libanonu, na Sredozemnom moru, bogati su vegetacijom i plodovima. U tim višekulturnim velikim trgovačkim gradovima živjeli su pripadnici raznih kultura, Rimljani, Grci, Židovi i druge istočne kulture.
„To su bili bogati krajevi, ali za Židove su bili poganski. U Starom zavjetu piše kako je Bog namijenio da budu dio Obećane zemlje, ali oni nikad nisu u nju ušli, Izraelci ih nikad nisu uspjeli zauzeti. Taj poganski kraj nije spoznao Božju objavu. Širio se krivi kult i štovao bog Baal. Godine 332. kralj Aleksandar Veliki osvojio je te krajeve, porobio narode i razorio te gradove.
Dakle, Isus ide u Tir i Sidon, gradove koji su pojam poganstva, progona, ropstva. Židovi ih nisu voljeli jer su bili nevjerni, čak su ih nazivali pogrdno, da su psi. To nam želi reći da Isus ide u naš Tir i Sidon. To je slika naše duše, našeg života. Gospodin ne ide samo u lijepe trenutke našeg života, kad smo dobro, sretni, nego Krist odlazi baš u Tir i Sidon tvoga života – tamo gdje je nešto razoreno, srušeno, gdje se Bog ne poznaje – tu Isus želi doći u tvoj život! Tu Isus dolazi, tu ti on donosi spasenje, kao što je donio ženi u Evanđelju. Želi ti donijeti nešto veliko – da spoznaš da te Gospodin traži u tvojoj slabosti, u tvom grijehu, u tvojoj nevolji. Gospodin ne dolazi kontrolirati jesmo li nešto prekršili, ne dolazi nas kazniti. Nego, kao liječnik, Spasitelj, dolazi nam ususret“ poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: „Boga prepoznajemo u Isusovoj dobroti, on dolazi u ono što je razoreno“.
Kanaanku problem s kćeri tjera da ide Gospodinu, da ga traži. Kao što Isus ide u krajeve tirske i sidonske, tako ta žena ide potražiti Isusa.
„Svi imamo neku potrebu. Ako je molitva disanje naše duše, naša hrana i oaza mira, to svi trebamo. To nas je dovelo Isusu. Toliko je aktualno Evanđelje.
Kao kćer te žene, i nas Zlo uznemiruje, dodiruje, zahvaća. Žrtve smo Zla koje nas hoće upropastiti, stvara nemir i muku u našem životu. Gospodin dolazi u našu muku. Bog nije ravnodušan! Jer ako je Spasitelj, mora doći u tu muku – da ga prepoznamo, da znamo da je Gospodin u našim problemima, poteškoćama. Ne napušta nas, ne ostavlja samima, nego čini prvi korak“ utješio je nadbiskup, naglasivši: „Gospodin uvijek čini prvi korak prema tebi, da bi tebe potražio“.
Žena je čula da Isus dolazi i vikala je za Isusom: ‘Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se’. „Dakle, Daj mi neku milost, neki dar, nešto što mi nedostaje. Muči me nešto, imam problem. Gospodinu dolazimo s problemom kojeg imamo. Isus nije fantazija, nego je uskrsnuo, prisutan, s nama je. Vapimo mu i vičemo, trebamo nešto što sami ne možemo postići. Ne možemo nakraj sa zlom koje nas uznemiruje i dolazimo k Isusu.
No, čini se da Isus ne reagira, kao da ga nije briga što muči tu ženu. Čak su mu i učenici bili rekli, neka joj udovolji više, da prestane vikati za njima. To je naša slika o Bogu – čini nam se kao da Bog ne reagira, kao da mu je svejedno za nas, kao da Bog ne čuje što nas muči. Ali Bog kroz tu šutnju nešto već čini u tvom životu! Traži da poraste tvoja vjera, da uđeš u dijalog s njim kao što je on ušao u dijalog sa ženom. Bog je stavio blagoslov u problem tvoga života na način da te izazove da stupiš u dijalog s njim. Taj dijalog, razgovor s Bogom je spasonosan za nas, molitva. Taj razgovor donosi nam ono što nadilazi želju našeg srca, donosi najveće dobro“ poručio je mons. Zgrablić.
Nadbiskup je pojasnio i što znači Isusova riječ da je poslan k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Time Isus želi reći da je poslan toj ženi da shvati da je on onakav kakav je u Domu Izraelovom, kako se objavio u Izraelu.
„Da spoznaš da sam konkretan, bliz, da sam tu, da sam se utjelovio. Nešto sam učinio s tobom. Bog ti je toliko bliz da mu se možeš još bliže obratiti. Isus kaže, ‘Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima’.
Ako si poganin, ako nemaš vjere, živiš kao psić od Božjih mrvica. Živiš od sitnica. A Bog ne želi da jedeš mrvice koje padaju s njegovog stola. Svi živimo od Božjeg kruha. Gospodin je učinio da budeš njegovim djetetom, da budeš njegov sin, da jedeš iz njegove ruke. Da te on hrani tijelom svoga Sina, daje ti hranu anđeosku. Ne priliči da dobiješ nešto tako maleno, ne priliči da živiš kao da ne poznaješ Boga, kao Kanaanci. Gospodin ti je došao dati nešto još više! Ne priliči da jedeš mrvice, nego da sjedneš za Gospodinov stol i da te on hrani samim sobom“ poručio je nadbiskup Zgrablić.
Istaknuo je i veličinu ženine spoznaje da su velike i te mrvice, to malo što ima, kao što psići jedu od onoga što pada sa stola gospodara.
„A Božja mrvica je velika, to je veće od onoga što nam je potrebno za život. I Božja mrvica dolazi od Gospodina, ali mi smo pozvani dobiti više od mrvica. Kad to spoznaš, kad u to uđeš, Gospodin čini čudesa u tvom životu“ rekao je nadbiskup, podsjetivši na Isusovu pohvalu, ‘O ženo, velika je tvoja vjera’.
„Kroz taj dijalog, kroz to iskustvo koje nosimo u sebi, kroz Riječ Božju, Gospodin želi povećati našu vjeru. Jer vjera je spasonosna! I u tom trenutku kćer te žene je ozdravila. Dakle, vjera nas mora dovesti s spasenju, k ozdravljenju, pomirenju, miru, radosti, spoznaji vječnog dobra, božanskog, anđeoske hrane. Ne jesti samo mrvice s Božjeg stola, samo pseću hranu, nego da spoznaš dostojanstvo djece Božje koje imaš, da se tome raduješ. Da ti Božja riječ bude spasonosna. Spasenje koje ti Bog daruje, hrana koju ti daruje je važnija od bilo čega drugoga jer je to najpotrebnije tebi, tvom životu i duši“ poručio je nadbiskup Zgrablić.
Ines Grbić
