Donosimo cjelovit intervju s papom Franjom za isusovački časopis “La Civiltà Cattolica” u tri dijela. Autor intervjua je Antonio Spadaro, DI.
Dom svete Marte, ponedjeljak 19. kolovoza, 9.50 sati
Ponedjeljak, 19. kolovoza. Papa Franjo mi je zakazao termin u 10 sati u Domu svete Marte. Ali ja sam od svog oca naslijedio potrebu uvijek doći ranije. Osobe koje su me dočekale, smjestile su me u jednu malenu prostoriju. Čekanje je trajalo kratko i nakon nekoliko minuta otpratili su me do dizala. Imao sam dvije minute vremena prisjetiti se kad se u Lisabonu, na sastanku urednika nekoliko časopisa Družbe Isusove, pojavio prijedlog da svi zajedno objavimo intervju s Papom. Razgovarao sam s drugim urednicima, pripremajući nekoliko pitanja koja bi predstavljala zajednički interes. Izlazim iz dizala i vidim da me Papa već čeka na vratima. Zapravo, imao sam ugodan dojam da nisam ni prošao kroz vrata.
Ulazim u njegovu sobu i Papa me smješta u naslonjač. On je sjeo na viši i tvrđi stolac zbog problema s kralježnicom. Prostorija je jednostavna, skromna. Radni prostor na pisaćem stolu je malen. Dirnut sam jednostavnošću ne samo namještaja, nego i stvari. Malo knjiga, malo papira, malo predmeta. Među njima slika sv. Franje, kip Naše Gospe od Lujána, zaštitnice Argentine, raspelo i kip usnulog sv. Josipa, vrlo sličan onom kakvog sam vidio u njegovoj sobi kao rektora i provincijala u Colegio Máximo di San Miguel. Bergogliova duhovnost nije sastavljena od «usklađenih energija», kako bi ih on nazvao, nego od ljudskih lica: Krist, sv. Franjo, sv. Josip, Marija.
Papa me dočekao s osmijehom koji je već više puta obišao svijet i koji otvara srca. Počeli smo razgovarati o mnogim stvarima, ali prije svega o njegovom putu u Brazil. Papa ga smatra istinskom milošću. Pitam ga je li se odmorio. Kaže mi da jest, da je dobro, ali posebno da je Svjetski dan mladih za njega bilo jedno «otajstvo». Kaže mi da nikad nije bio naviknut govoriti tolikim ljudima: «Mogu gledati pojedine osobe, jednu po jednu, na osoban način ući u kontakt s onim koga imam pred sobom. Nisam naviknut na mase». Kažem mu da je istina i da se vidi i da to pogađa sve. Vidi se da, kad je među ljudima, njegove oči se u stvarnosti zaustavljaju na pojedincima. Potom televizijske kamere prikazuju slike i svi ih mogu vidjeti, ali tako se on može osjećati slobodnim ostati u izravnom kontaktu, barem očima, s onim tko se nalazi pred njim. Čini mi se zadovoljan zbog toga, tj. da može biti ono što jest, da ne mora mijenjati svoj redovni način komuniciranja s drugima, kao i onda kad pred sobom ima milijun osoba, kao što se dogodilo na plaži na Copacabani.
Prije nego sam uključio diktafon, razgovarali smo i o drugim stvarima. Komentirajući jedan moj tekst, otkriva da su mu dva francuska suvremena mislioca koje preferira – Henri de Lubac i Michel de Certeau. Pričam mu i neke osobnije stvari. I on mi govori o sebi, a posebno o svom izboru za Papu. Kaže mi da kad je postao svjestan opasnosti da će biti izabran, u srijedu 13. ožujka, za ručkom osjetio je da se na njega spustio dubok i neobjašnjiv mir te nutarnja utjeha zajedno s potpunim mrakom, dubokom tamom nad svim ostalim. I ti su ga osjećaji pratili sve do izbora.
Zapravo bih nastavio tako prisno razgovarati još dugo, ali uzimam papire s nekoliko pitanja koja sam pribilježio i uključujem diktafon. Prije svega mu zahvaljujem u ime svih urednika isusovačkih časopisa koji će objaviti ovaj intervju.
Neposredno prije audijencije koju je podijelio isusovcima iz “Civiltà Cattolica” 14. lipnja, Papa mi je govorio o svojoj velikoj teškoći prilikom davanja intervjua. Rekao mi je da više voli razmišljati nego davati odgovore „iz rukava“. Osjeća da mu pravi odgovori dolaze nakon što je dao prvi odgovor: «Nisam prepoznavao samog sebe kad sam na letu iz Rio de Janeira odgovarao novinarima koji su mi postavljali pitanja», kaže mi. Ali istina je: u ovom intervjuu više puta Papa se osjećao slobodnim prekinuti ono što je govorio odgovarajući na jedno pitanje, da bi dodao nešto na prethodno. Razgovarati s papom Franjom zapravo je neka vrsta vulkanskog protoka ideja koje su međusobno povezane. Čak uzeti bilješke stvara mi neugodan osjećaj prekinuti živahan dijalog. Jasno je da je papa Franjo više naviknut na razgovor nego li na predavanje.
Tko je Jorge Mario Bergoglio?
Imam spremno pitanje, ali odlučujem ne slijediti shemu koju sam si zadao, te ga pitam pomalo iznenada: «Tko je Jorge Mario Bergoglio?». Papa me promatra u tišini. Pitam ga je li to pitanje koje mu je dopušteno postaviti… Daje znak glavom da prihvaća pitanje te mi kaže:
«Ne znam koja bi mogla biti najispravnija definicija… Ja sam grješnik. To je najispravnija definicija. I nije to način izražavanja, književni žanr. Ja sam grješnik».
Papa nastavlja promišljati, iznenađen, kao da nije očekivao to pitanje, kao da je prisiljen na dodatno promišljanje.
«Da, možda mogu reći da sam pomalo lukav, znam se snalaziti, ali istina je da sam i pomalo naivan. Da, ali najbolja sinteza, ona koja mi najviše dolazi iznutra i koju osjećam da je najistinitija, je upravo ova: “Ja sam grješnik kojega je Gospodin pogledao”». I ponavlja: «Ja sam jedan kojega je Gospodin pogledao. Moje geslo Miserando atque eligendo uvijek sam osjećao kao vrlo ispravno za mene».
Geslo pape Franje preuzeto je iz Homilija svetog Bede Časnog, koji, komentirajući evanđeosku zgodu poziva sv. Mateja, piše: «Vidje Isus jednog carinika i budući ga pogleda osjećajem ljubavi te ga odabra, reče mu: Slijedi me».
I dodaje: «Čini mi se da se latinski gerundiv ‘miserando’ (op. prev. – smilova mu se) ne može prevesti ni na talijanski ni na španjolski. Sviđa mi se prevesti ga jednim drugim gerundivom koji ne postoji: ‘misericordiando’ (op. prev. – milosrdan je prema njemu)».
Papa Franjo nastavlja u svom promišljanju i kaže mi, napravivši skok kojem u tom trenutku ne razumijem smisao:
«Ja ne poznajem Rim. Poznajem malo stvari. Među njima Svetu Mariju Veliku: uvijek sam tamo išao». Smijem se i kaže mu: «To smo svi jako dobro razumjeli, Sveti Oče!». «Evo da, — nastavlja Papa —, poznajem Svetu Mariju Veliku, sv. Petra… ali dolazeći u Rim uvijek sam stanovao u Via della Scrofa. Od tamo sam često posjećivao crkvu San Luigi dei Francesi, i tako sam odlazio razmatrati Caravaggiovu sliku o pozivu sv. Mateja». Počinjem nagađati što mi Papa želi reći.
«Onaj Isusov prst tako… prema Mateju. Takav sam ja. Tako se osjećam. Poput Mateja». I tu Papa postaje odlučan, kao da je shvatio sliku o sebi koju je tražio: «Matejeva gesta me pogađa: zgrabi svoj novac, kao da kaže: “Ne, ne mene! Ne, taj novac je moj!”. Evo, to sam ja: “Grješnik kojemu je Gospodin upravio svoje oči”. I to je ono što sam rekao kad su me pitali prihvaćam li izbor za Prvosvećenika».
Tada prošapta: «Peccator sum, sed super misericordia et infinita patientia Domini nostri Jesu Christi confisus et in spiritu penitentiae accepto» („Grješnik sam, ali pouzdajući se milosrđe i beskrajno strpljenje Gospodina našega Isusa Krista i u duhu pokore prihvaćam“).
Zašto je postao isusovcem?
Razumijem da ova formula prihvaćanja za papu Franju predstavlja i osobnu iskaznicu. Nije bilo potrebno ništa drugo dodati. Nastavljam s onim što sam odabrao kao prvo pitanje: «Sveti Oče, što Vas je potaklo da izaberete ući u Družbu Isusovu? Što Vas je dirnulo u isusovačkom Redu?».
«Ja sam želio nešto više. Ali nisam znao što. Ušao sam u sjemenište. Dominikanci su mi se sviđali i imao sam prijatelje dominikance. Ali onda sam odabrao Družbu, koju sam dobro upoznao jer je sjemenište bilo povjereno isusovcima. Kod Družbe su me pogodile tri stvari: misijski rad, zajednica i disciplina. To je čudno, jer sam nediscipliniran rođen, rođen, rođen. Ali njihova disciplina, način organiziranja vremena, duboko su me pogodili. A onda uistinu temeljna stvar za mene je zajednica. Uvijek sam tražio zajednicu. Nisam se vidio kao samog svećenika: potrebna mi je zajednica. I to se razumije iz činjenice što sam ovdje u Sv. Marti: kad sam bio izabran, ždrijebom je odlučeno da stanujem u sobi 207. Ova gdje smo sada je bila soba za goste. Izabrao sam živjeti ovdje, u sobi 201, jer kad sam ušao u posjed papinskog stana, u sebi sam jasno osjetio „ne“. Papinski stan u Apostolskoj palači nije raskošan. Star je, uređen s dobrim ukusom i velik, ali ne raskošan. Ali na kraju je poput lijevka okrenutog naopako. Velik je i prostran, ali ulaz je stvarno uzak. Ulazi se na kapaljku, a ja bez ljudi ne mogu živjeti. Potrebno mi je živjeti moj život zajedno s drugima».
Dok Papa govori o misijama i zajednici, na pamet mi dolaze svi oni dokumenti Družbe Isusove u kojima se govori o «zajednici za misije» i nalazim ih u njegovim riječima.
Što za jednog isusovca znači biti Papa?
Želim nastaviti na toj liniji i postavljam Papi pitanje polazeći od činjenice da je on prvi isusovac koji je izabran za rimskog Biskupa: «Kako čitate služenje sveopćoj Crkvi koje ste pozvani vršiti u svjetlu ignacijanske duhovnosti? Što za jednog isusovca znači biti izabran za Papu? Koji dio ignacijanske duhovnosti Vam najbolje pomaže živjeti svoju službu?».
«Razlučivanje», odgovara papa Franjo. «Razlučivanje je jedna od stvari na kojoj je u svojoj nutrini najviše radio sv. Ignacije. Za njega je to sredstvo borbe da bolje upozna Gospodina i izbliza Ga slijedi. Uvijek me pogađala izreka kojom je opisana Ignacijeva vizija: Non coerceri a maximo, sed contineri a minimo divinum est. Mnogo sam promišljao nad tom izrekom što se tiče upravljanja, odgovornijeg položaja: ne biti ograničen većim prostorom, nego biti u stanju biti u ograničenijem prostoru. Ta vrlina velikih i malih je velikodušnost, koja nam iz pozicije u kojoj se nalazimo uvijek omogućuje vidjeti obzor. To znači svakodnevno činiti male stvari velikim i otvorenim srcem za Boga i druge. To znači vrednovati male stvari unutar velikih obzora, obzora Božjeg Kraljevstva».
«Ta izreka pruža parametre za zauzimanje ispravnog stava pri razlučivanju, da se mogu osjetiti Božje stvari polazeći od Njegove ‘točke gledišta’. Za sv. Ignacija velika načela trebaju biti utjelovljena u okolnosti mjesta, vremena i osoba. Na svoj način Ivan XXIII. se postavio na tu poziciju upravljanja kad je ponovio frazu Omnia videre, multa dissimulare, pauca corrigere, jer, iako vidjevši omnia, najvišu dimenziju, smatrao je da djeluje na pauca, na najmanjoj dimenziji. Može se imati velike projekte i ostvarivati ih radeći s malo najmanjih stvari. Ili se mogu koristiti slaba sredstva koja se pokazuju učinkovitijima od onih snažnih, kako kaže sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima».
«To razlučivanje zahtijeva vremena. Mnogi, na primjer, misle da se promjene i reforme mogu dogoditi u kratkom vremenu. Ja vjerujem da uvijek treba vremena za postavljanje temelja jednoj pravoj, učinkovitoj promjeni. I to je vrijeme razlučivanja. A ponekad razlučivanje zapravo potiče da učinite odmah ono što ste zapravo u početku mislili učiniti kasnije. To je ono što se dogodilo i meni ovih mjeseci. Razlučivanje se ostvaruje uvijek u Gospodinovoj prisutnosti, gledajući znakove, slušajući stvari koje se događaju, ono što osjećaju ljudi, posebno siromašni. Moji izbori, također i oni vezani uz normalan život, vezani su uz duhovno razlučivanje koje odgovara na potrebu koja se rađa iz stvari, od ljudi, iz čitanja znakova vremena. Razlučivanje u Gospodinu me vodi u mom načinu upravljanja».
«Evo, zapravo nemam povjerenja u odluke donesene na iznenadni način. Nemam povjerenja uvijek u prvu odluku, tj. u prvu stvar koja mi padne na pamet da učinim ako moram donijeti odluku. U pravilu je to pogrešna stvar. Moram čekati, procijeniti u nutrini, uzimajući potrebno vrijeme. Mudrost razlučivanja iskupljuje potrebnu dvosmislenost života i omogućuje pronaći najkorisnija sredstva, koja se ne identificiraju uvijrk s onim što se čini velikim ili snažnim».
Družba Isusova
Razlučivanje je prema tome stup Papine duhovnosti. U tome se na poseban način očituje njegov isusovački identitet. Pitam ga potom što misli kako Družba Isusova može danas služiti Crkvi, koja je njezina osobitost, ali i eventualne opasnosti kojima ide ususret.
«Družba je ustanova u napetosti, uvijek korjenito u napetosti. Družba je u samoj sebi decentralizirana: njezino središte su Isus i Njegova Crkva. Prema tome: ako Družba drži Isusa i Crkvu u središtu, ima dvije temeljne odrednice svoje ravnoteže da živi u periferiji. Ako naprotiv previše gleda samu sebe, sebe stavlja u središte kao vrlo čvrstu strukturu, vrlo dobro „naoružanu“, tada upada u opasnost da se osjeća sigurnom i dostatnom. Družba treba uvijek pred sobom imati Deus semper maior, traženje sve veće slave Božje, Crkvu pravu Zaručnicu Krista našeg Gospodina, Krista Kralja koji nas osvaja i kojemu prikazujemo čitavu našu osobu i sav naš napor, iako smo glinene neprikladne posude. Ta napetost nas trajno vodi izvan nas samih. Sredstvo koje uistinu snažnom čini decentraliziranu Družbu je, istovremeno očinsko i bratsko,“polaganje računa od strane savjesti”, upravo jer joj pomaže bolje izaći u misije».
Ovdje se Papa poziva na točno određenu točku Konstitucija Družbe Isusove u kojoj se čita da isusovac treba «očitovati svoju savjest», tj. nutarnju situaciju koju živi, na način da poglavar može biti svjestan i pažljiv pri slanju neke osobe u njezinu misiju.
«Ali teško je govoriti o Družbi — nastavlja papa Franjo — Kad se izlaže previše, upada se u opasnost pogrešnog shvaćanja. Družba se može izreći jedino u narativnom obliku. Jedino u pripovijedanju može se razlučivati, ne u filozofskom ili teološkom izlaganju, u kojima se zapravo može raspravljati. Stil Družbe nije stil raspravljanja, nego razlučivanja, što očito pretpostavlja raspravu tijekom procesa. Mistični lahor nikad ne definira svoje granice, ne dovršava misao. Isusovac mora biti osoba nepotpune misli, otvorene misli. Ima razdoblja u Družbi u kojima se živjelo jednu zatvorenu, krutu misao, više instruktivno-asketsku nego li mističnu: ta deformacija je proizvela ‘Epitome Instituti’».
Ovdje se Papa poziva na jednu vrstu praktičnog sažetka u upotrebi u Družbi i sastavljenom u 20. stoljeću, kojeg se promatra kao zamjenu Konstitucija. Formacija isusovaca o Družbi kroz jedno određeno vrijeme bila je oblikovana tim tekstom, do te mjere da nitko nije nikad pročitao Konstitucije, koje su zapravo temeljni tekst. Za Papu, tijekom ovog vremena u Družbi pravila su bila u opasnosti da nadjačaju duh, i pobijedila je napast pojašnjavati i izlagati previše karizmu.
Nastavlja: «Ne, isusovac razmišlja uvijek, neprestano, gledajući obzor prema kojem treba ići, imajući Krista u središtu. To je njegova istinska snaga. I to tjera Družbu da bude u kreativnom i velikodušnom traženju. Prema tome, danas više nego ikad, treba biti kontemplativna u djelovanju; treba živjeti duboku blizinu s čitavom Crkvom, shvaćenom kao „Božji narod“ i kao „hijerarhijska sveta majka Crkva”. To zahtijeva puno poniznosti, žrtve, hrabrosti, posebno kad se žive nerazumijevanja ili se postaje objektom nesuglasica i kleveta, ali to je najplodniji stav. Pomislimo na napetosti prošlosti o kineskim obredima, o malabarskim obredima, o ograničavanjima u Paragvaju».
«Ja sam osobno svjedok nerazumijevanja i problema koje je Družba nedavno proživljavala. Među njima su bila i teška vremena kad se radilo o pitanju proširiti “četvrti zavjet” poslušnosti Papi na sve isusovce. Ono što je meni davalo sigurnost u vrijeme o. Arrupea bila je činjenica da je on bio čovjek molitve, čovjek koji je mnogo vremena provodio u molitvi. Sjećam ga se kad je molio sjedeći na podu, kao što čine Japanci. Zbog toga je on imao ispravan stav i donosio ispravne odluke».
Uzor: Pietro Favre, «reformirani svećenik»
Na to se pitam ima li među isusovcima likova, od početaka Družbe do danas, koji su ga dirnuli na poseban način. I tako pitam Prvosvećenika ima li ih, koji su i zašto. Papa mi počinje navoditi Ignacija i Franju Ksaverskog, ali potom se zaustavlja na jednom liku kojeg isusovci poznaju, ali koji sigurno općenito nije mnogo poznat: blaženi Pietro Favre (1506- 1546), iz Savoje. On je jedan od prvih drugova sv. Ignacija, zapravo prvi, s kojim je on dijelio sobu kad su obojica bili studenti na Sorbonni. Treći u istoj sobi je bio Franjo Ksaverski. Pio IX. ga je proglasio blaženim 5. rujna 1872., a u tijeku je postupak kanonizacije.
Navodi mi jedno izdanje svoje Spomenice koju je dao prirediti dvojici isusovaca stručnjaka, Miguelu A. Fioriti i Jaimeu H. Amadeu, kad je bio provincijalni poglavar. Izdanje koje Papa posebno voli je ono koje je pripremio Michel de Certeau. Pitam ga dakle zašto je dirnut upravo Favreom, koje crte njegova lika na njega ostavljaju dojam.
«Dijalog sa svima, i s najudaljenijima i protivnicima; jednostavna pobožnost, možda jedna određena naivnost, neposredna raspoloživost, njegovo pažljivo nutarnje razlučivanje, činjenica da je bio čovjek velikih i snažnih odluka, a u stanju biti tako blag, blag…».
Dok papa Franjo nabraja osobne karakteristike svog najdražeg isusovca, shvaćam koliko je taj lik za njega uistinu bio životni uzor. Michel de Certeau definira Favrea jednostavno «reformirani svećenik», za kojega su nutarnje iskustvo, dogmatsko izražavanje i strukturalna reforma duboko asocijalni. Čini mi se, prema tome, da razumijem da se papa Franjo nadahnjuje upravo na toj vrsti reforme. Papa dakle nastavlja s promišljanjem o pravom licu utemeljitelja.
«Ignacije je mistik, ne asketa. Jako se ljutim kad čujem kad se govori da su Duhovne vježbe ignacijanske samo jer se provode u šutnji. U stvari Duhovne vježbe mogu biti savršeno ignacijanske i u svakodnevnom životu i bez šutnje. Ona koja ističe asketizam, šutnju i pokoru je jedna deformirana struja koja se također proširila u Družbi, posebno na španjolskom području. Ja sam naprotiv blizu mističnoj struji, onoj Louisa Lallemanta i Jean-Josepha Surina. I Favre je bio mistik».
Iskustvo upravljanja
Kakva vrsta iskustva u upravljanju može sazrijeti iz formacije koju je stekao otac Bergoglio, koji je u Družbi Isusovoj najprije bio mjesni, a potom provincijski poglavar? Stil upravljanja Družbom od strane poglavara uključuje odlučivanje, ali i suočavanje s njegovim «savjetnicima». I tako pitam Papu: «Mislite li da Vaše iskustvo upravljanja u prošlosti može služiti Vašem sadašnjem upravljanju sveopćom Crkvom?». Nakon krakte pauze promišljanja papa Franjo postaje ozbiljan, ali vrlo miran.
«U mom iskustvu poglavara u Družbi, zapravo, ja se nisam uvijek ponašao tako, tj. provodeći nužna savjetovanja. I to nije bila dobra stvar. Moje upravljanje kao isusovca na početku je imalo mnogo nedostataka. To je bilo teško vrijeme za Družbu: nestala je bila čitava jedna generacija isusovaca. Zato sam još vrlo mlad postao Provincijalom. Imao sam 36 godina: ludost. Trebalo se suočiti s teškim situacijama, a ja sam svoje odluke donosio na grub i personalistički način. Da, ali trebam dodati jednu stvar: kad kuću povjeravam nekoj osobi, potpuno se pouzdajem u tu osobu. Ona treba stvarno počiniti veliku pogrešku da bih joj ju oduzeo. Ali, unatoč tome, na kraju se ljudi umore od autoritarizma. Moj autoritativan i brz način u donošenju odluka doveo me do toga da sam imao ozbiljnih problema i da sam bio optužen kao ultrakonzervativac. Proživio sam vrijeme velike nutarnje krize kad sam bio u Cordovi. Evo, ne, nisam sigurno bio poput blažene Imelde, ali nikad nisam bio desno orijentiran. Moj autoritativan način donošenja odluka je doveo do nastanka problema».
«Govorim te stvari kao životno iskustvo i da se može shvatiti koje su opasnosti. S vremenom sam naučio mnogo stvari. Gospodin je dopustio tu pedagogiju upravljanja i preko mojih nedostataka i mojih grijeha. Tako sam kao nadbiskup Buenos Aires svakih petnaest dana imao sastanak sa šest pomoćnih biskupa, nekoliko puta godišnje s Prezbiterskim vijećem. Postavljala su se pitanja i otvarao se prostor za raspravu. To mi je mnogo pomoglo u donošenju najboljih odluka. I sada čujem neke osobe da mi govore: “Nemoj se previše savjetovati, i odluči”. Vjerujem naprotiv da je savjetovanje vrlo važno. Konzistoriji, Sinode, na primjer, važna su mjesta da se to savjetovanje učini živim i aktivnim. Ali treba ih učiniti manje krutima u formi. Želim stvarno, ne formalno savjetovanje. Vijeće od osam kardinala, ta izvanjska savjetnička skupina, nije samo moja odluka, nego plod želje kardinala, tako kako je izražena na Generalnim kongregacijama prije Konklave. I želim da Crkva bude realna, a ne formalna».
«Osjećati s Crkvom»
Ostajem na temi Crkve i pokušavam shvatiti što točno za papu Franju znači «osjećati s Crkvom» o čemu piše sveti Ignacije u svojim Duhovnim vježbama. Papa odgovara bez oklijevanja polazeći od jedne slike.
«Slika Crkve koja mi se sviđa je slika svetog naroda vjernog Bogu. Definicija je to koju često koristim, i upravo je ona u Lumen gentium u broju 12. Pripadnost nekom narodu ima snažnu teološku vrijednost: Bog u povijesti spasenja spašava narod. Nema punog identiteta bez pripadnosti nekom narodu. Nitko se sam ne spašava, kao izolirani pojedinac, ali Bog nas privlači uzimajući u obzir složeni splet interpersonalnih odnosa u ljudskoj zajednici. Bog ulazi u tu narodnu dinamiku».
«Narod je subjekt. A Crkve je Božji narod na putu kroz povijest, s radostima i bolima. Osjećati prema tome cum Ecclesia za mene znači biti u tom narodu. A skup vjernika je nepogrješiv u vjerovanju, i tu svoju infallibilitas in credendo uz pomoć nadnaravnog smisla vjere čitavog naroda koji putuje. Evo, to ja danas podrazumijevam pod “osjećati s Crkvom” o čemu govori sv. Ignacije. Kad dijalog između ljudi i biskupa i Pape ide tim putem te je iskren, onda ga potpomaže Duh Sveti. Nije to prema tome osjećanje vezano uz teologe».
«To je kao s Marijom: ako se želi znati tko je ona, pita se teologe; ako se želi znati kako ju se ljubi, to treba pitati narod. Sa svoje strane, Marija je ljubila Isusa srcem naroda, kao što čitamo u Magnificat. Ne treba prema tome niti misliti da je poimanje izraza “osjećati s Crkvom” vezano jedino uz osjećanje s njezinim hijerarhijskim dijelom».
I Papa, nakon trenutka pauze, pojašnjava na odlučan način, da se izbjegnu pogrešna tumačenja: «I, razumljivo, potrebno je biti jako pažljiv ne misliti da je ta infallibilitas svih vjernika o kojoj govorim u svjetlu Koncila jedan oblik populizma. Ne: iskustvo je to “hijerarhijske svete majke Crkve”, kako ju je nazivao sv. Ignacije, Crkve kao Božjeg naroda, pastira i naroda zajedno. Crkva je ukupnost Božjeg naroda».
«Ja vidim svetost u Božjem narodu, njegovu svakodnevnu svetost. Postoji “prosječna klasa svetosti” čiji dionici svi možemo biti, ona o kojoj govori Malègue».
Papa se poziva na Josepha Malèguea, njemu dragog francuskog pisca, koji je rođen 1876. i umro 1940. Posebno na njegovu nedovršenu trilogiju Pierres noires. Les Classes moyennes du Salut. Neki francuski kritičari ga nazivaju «katolički Proust».
«Ja vidim svetost — nastavlja Papa — u narodu strpljivog Boga: žena koja podiže djecu, muškarac koji radi da bi kući donio kruh, bolesnici, stari svećenici koji su toliko izranjeni ali koji imaju osmjeh jer su služili Gospodinu, redovnice koje mnogo rade i koje žive jednu skrovitu svetost. To je za mene opća svetost. Svetost često povezujem sa strpljivošću: ne samo sa strpljivošću kao hypomoné, natovariti se događanjima i životnim okolnostima, nego i kao ustrajnost ići naprijed, dan po dan. To je svetost Vojujuće Crkve o kojoj govori sv. Ignacije. To je svetost mojih roditelja: mog tate, moje mame, moje bake Rose koja mi mnogo koristila. U časoslovu imam oporuku moje bake Rose, i često je čitam: za mene je to poput molitve. Ona je svetica koja je mnogo trpjela, pa i moralno, i uvijek je s hrabrošću išla naprijed».
«Ta Crkva s kojom trebamo “osjećati” je dom sviju, ne malena kapela koja može primiti samo grupicu probranih osoba. Ne smijemo krilo sveopće Crkve svoditi na zaštitničko gnijezdo našoj osrednjosti. A Crkva je Majka — nastavlja — Crkva je plodna, mora to biti. Vidi, kad opazim negativna ponašanja službenika Crkve ili posvećenih osoba, prva stvar koja mi dolazi na pamet je ova: “evo starog neženje”, ili “evo jedne usidjelice”. Nisu ni očevi, ni majke. Nisu u stanju dati život. Naprotiv, kad čitam život salezijanskih misionara koji su pošli u Patagoniju, čitam povijest života, plodnosti».
«Još jedan primjer ovih dana: vidio sam da je mnogo novina prenijelo da sam telefonirao jednom dečku koji mi je napisao pismo. Telefonirao sam mu zato što je to pismo tako lijepo, tako jednostavno. Za mene je to čin plodnosti. Postao sam svjestan da je to mladić koji raste, koji je prepoznao oca, i tako mu govori nešto o svom životu. Otac ne može reći “fućka mi se zbog toga”. Ta plodnost mi je itekako koristila».
Mlade i stare Crkve
Ostajem na temi Crkve, postavljajući Papi pitanje i u svjetlu nedavnog Svjetskog dana mladih: «Taj veliki događaj je naknadno upalio reflektore nad mladima, ali i nad tim “duhovnim plućima” koja predstavljaju zadnje uspostavljene Crkve. Koje su nade za sveopću Crkvu koje se čine da proizlaze iz tih Crkava?».
«Mlade Crkve razvijaju sintezu vjere, kulture i života u nastajanju, i stoga je ona različita od sinteze razvijene od strane najstarijih Crkava. Za mene, odnos između najranije i najkasnije uspostavljenih Crkava jednak je odnosu između mladih i starih u jednom društvu: grade budućnost, ali jedni svojom snagom, a drugi svojom mudrošću. Uvijek se upada u rizike, razumljivo; najmlađe Crkve izlažu se opasnosti osjećati se samodostatnima, one najstarije su u opasnosti željeti najmlađima nametnuti svoje kulturalne modele. Ali budućnost se gradi zajedno».
Crkva? Poljska bolnica…
Papa Benedikt XVI., najavljujući svoje odricanje od pontifikata, današnji je svijet opisao poput subjekta s vrlo brzim promjenama te je uznemiren pitanjima od velike važnosti za život vjere koja zahtijeva snagu kako tijela, tako i duše. Pitam Papu, također u svjetlu toga što mi je tek rekao: «Što je Crkvi najpotrebnije u ovom povijesnom trenutku? Jesu li potrebne reforme? Koje su Vaše želje vezane uz Crkvu u narednim godinama? Kakvu Crkvu “sanjate”?».
Papa Franjo, prihvaćajući početak mog pitanja, počinje s govorom: «Papa Benedikt je učinio djelo svetosti, veličine, poniznosti. On je Božji čovjek», pokazujući veliku ljubav i ogromno poštovanje prema svom prethodniku.
«Jasno vidim — nastavlja — da je Crkvi danas najviše potrebna sposobnost liječiti rane i grijati srca vjernika, blizina, bliskost. Vidim Crkvu kao poljsku bolnicu nakon bitke. Beskorisno je pitati teškog ranjenika ima li kolesterol ili visoki šećer! Treba liječiti njegove rane. Onda ćemo moći razgovarati o svemu ostalom. Liječiti rane, liječiti rane… I treba početi odozdo».
«Crkva se ponekad zatvorila u male stvari, u male propise. Najvažnija stvar je zapravo prvi navještaj: “Isus Krist te je spasio!”. A službenici Crkve trebaju prije svega biti službenici milosrđa. Ispovjednik, na primjer, uvijek upada u opasnost biti ili previše strog ili previše popustljiv. Nijedan od dvojice nije milosrdan, jer nijedan od dvojice ne preuzima doista brigu za osobu. Strog si pere ruke jer se oslanja na zapovijed. Popustljiv si pere ruke jednostavno govoreći “to nije grijeh” ili slične stvari. Osobe treba pratiti, treba ih liječiti».
«Kako se odnosimo prema Božjem narodu? Sanjam Crkvu Majku i Pastira. Službenici Crkve trebaju biti milosrdi, preuzeti brigu za osobu, prateći ih poput dobrog samaritanca koji prati, čisti, podiže svog bližnjeg. To je pravo Evanđelje. Bog je veći od grijeha. Organizacijske i strukturalne reforme su drugorazredne, tj. dolaze kasnije. Prva reforma mora biti reforma stava. Službenici Evanđelja trebaju biti osobe sposobne ugrijati srca ljudi, hodati s njima u noći, znati razgovarati, a također i sići u njihovu noć, u njihovu tamu a da se ne izgube. Božji narod želi pastire, a ne službenike ili državne svećenike. Biskupi, posebno, trebaju biti ljudi sposobni strpljivošću podupirati korake Boga u Njegovom narodu na način da nitko ne ostane otraga, ali i da prate stado koje ima njuh pronalaziti nove putove».
«Umjesto da budemo samo Crkva koja prihvaća i prima držeći vrata otvorenima, nastojmo biti i Crkva koja nalazi nove putove, koja je u stanju izaći iz same sebe i poći ususret onome koji ju ne slijedi, koji se udaljio ili je nezainteresiran. Onaj tko se udaljio, ponekad je to učinio s razlogom koji, ako je dobro shvaćen i razmotren, može dovesti do povratka. Ali potrebna je odvažnost, hrabrost».
Sabirem ono što Sveti Otac govori i povezujem to s činjenicom da ima kršćana koji žive u za Crkvu nesređenima situacijama ili u svakom slučaju u složenim situacijama, kršćana koji, na jedan ili drugi način, žive otvorene rane. Mislim na razvedene i ponovno oženjene, homoseksualne parove, druge teške situacije. Kako provoditi misionarski pastoral u tim slučajevima? Na koju stvar staviti polugu? Papa daje znak da je razumio što mislim te odgovara.
«Trebamo naviještati Evanđelja na svim putovima, propovijedajući radosnu vijest o Kraljevstvu i liječeći, također i našim propovijedanjem, svaku vrstu bolesti i rane. U Buenos Airesu sam dobivao pisma od homoseksualnih osoba, koje su “društveni ranjenici” jer mi kažu da osjećaju kako ih je Crkva uvijek osuđivala. Ali Crkva to ne želi činiti. Tijekom leta iz Rio de Janeira sam rekao, da, ako neki homoseksualac ima dobro volju te traži Boga, ja nisam nitko da bi ga sudio. Rekavši to rekao sam ono što kaže Katekizam. Religija ima pravo izraziti vlastito mišljenje u službi ljudima, ali Bog nas je u stvaranju stvorio slobodne: duhovno miješanje u osobni život nije moguće. Jednom me jedna osoba, na provokativan način, pitala odobravam li homoseksualnost. Tada sam joj odgovorio drugim pitanjem: “Reci mi: Bog, kad gleda na homoseksualnu osobu, prihvaća li njezin život s ljubavlju ili je odbacuje osuđujući je?”. Uvijek treba promatrati osobu. Tu ulazimo u otajstvo čovjeka. U životu Bog prati osobe, a mi ih trebamo pratiti polazeći od njihovog stanja. Treba pratiti s milosrđem. Kad se to dogodi, Duh Sveti nadahnjuje svećenika da kaže najispravniju stvar».
«To je također veličina ispovijedi: čin procjenjivati slučaj po slučaj, i moći razlučivati koja je stvar najbolja koji za učiniti za osobu koja traži Boga i Njegovu milost. Ispovjedaonica nije soba za mučenje, nego mjesto milosrđa u kojemu nas Gospodin potiče učiniti najbolje što možemo. Mislim i na situaciju žene koja iza leđa ima propali brak u kojem je također i abortirala. Onda se ta žena ponovno udala i sad je sretna s petero djece. Aburtus je strahovito opterećuje i iskreno se kaje. Željela bi ići naprijed u kršćanskom životu. Što će ispovjednik učiniti?».
«Ne možemo inzistirati samo na pitanjima vezanima uz abortus, homoseksualni brak i korištenje kontracepcijskih metoda. To nije moguće. Nisam mnogo govorio o tim stvarima, i to mi je predbacivano. Ali kad se o tome govori, treba o tome govori u kontekstu. Govor Crkve, uostalom, se zna, i ja sam sin Crkve, ali nije o tome potrebno neprestano govoriti».
«Poučavanja, kako dogmatska tako moralna, nisu sva jednako vrijedna. Misionarski pastoral nije obuzet neartikuliranim prenošenjem gomile doktrina koje treba uporno nametati. Navještaj misionarskog tipa usredotočuje se na bitno, na potrebno, koje je i ono što najviše oduševljava i privlači, ono što pali srca, kao učenicima u Emausu. Trebamo stoga pronaći novu ravnotežu, u protivnom je i moralna zgrada Crkve u opasnosti sruštiti se poput kule od karata, izgubiti svježinu i miris Evanđelja. Evanđeoska ponuda mora biti jednostavnija, duboka, obasjavajuća. Iz te ponude onda dolaze moralne posljedice».
«Govorim to i misleći na propovijedanje i na sadržaje našeg propovijedanja. Lijepa homilija, prava homilija, treba početi s prvim navještajem, s navještajem spasenja. Nema ništa čvršćeg, dubljeg i sigurnijeg od tog navještaja. Potom treba dati katehezu. Na koncu se mogu izvući i moralne posljedice. Ali navještaj spasenjske Božje ljubavi je lišen moralne i vjerske obveze. Danas se ponekad čini da preteže obrnuti poredak. Homilija je kamen kušnje da se točno izmjeri blizinu i sposobnost susreta jednog pastira s njegovim narodom, jer onaj tko propovijeda mora poznavati srce svoje zajednice da bi tražio gdje je želja za Bogom živa i vruća. Evanđeoska poruka se prema tome ne može svoditi na neke njezine aspekte koji, iako važni, sami ne izražavaju srce Isusovog nauka».
Prvi Papa redovnik nakon 182 godine…
Papa Franjo je prvi Prvosvećenik koji dolazi iz redovničke Družbe nakon kamaldonijanca Grgura XVI., koji je izabran 1831., prije 182 godine. Stoga pitam: «Koje je danas posebno mjesto redovnika i redovnica u Crkvi?».
«Redovnici su proroci. To su oni koi su odabrali nasljedovati Isusa imitirajući Njegov život kroz poslušnost Ocu, siromaštvo, život zajednice i čistoću. U tom smislu zavjeti ne mogu završiti tako da postanu karikature, u protivnom, na primjer, život zajednice postaje pakao, a čistoća način da se živi kao usidjelice ili stari momci. Zavjet čistoće mora biti zavjet plodnosti. U Crkvi su redovnici pozvani na poseban način biti proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji, i koji navještaju kakvo će Kraljevstvo Božje biti u svojoj savršenosti. Redovnik se nikad ne smije odreći proroštva. To ne znači suprotstavljati se hijerarhijskom dijelu Crkve, iako se proročka služba i hijerarhijska struktura ne podudaraju. Govorim o uvijek pozitivnom prijelogu, koji međutim ne smije biti bojažljiv. Pomislimo na ono što su učinili mnogi veliki sveti monasi, redovnici i redovnice, sve do sv. Antuna pustinjaka. Biti proroci ponekad može značiti stvarati ruido, ne znam kako se kaže… Proroštvo stvara buku, viku, netko kaže “zbrku”. Ali u stvarnosti njegova karizma je biti kvasac: proroštvo naviješta duh Evanđelja».
Rimski dikasteriji, sinodalnost, ekumenizam
Uzimajući u obzir povezanost s hijerarahijom, u tom trenu pitam Papu: «Što mislite o rimskim dikasterijima?».
«Rimski dikasteriji su u službi Papi i biskupima: trebaju pomoći kako partikularnim Crkvama, tako i Biskupskim konferencijama. To su mehanizmi pomoći. U nekim slučajevima, naprotiv, kad nisu dobro shvaćeni, upadaju u opasnost postati organizmima cenzure. Potresno je vidjeti prijave nedostatka pravovjerja koje dolaze u Rim. Vjerujem da slučajeve treba proučavati od strane mjesnih Biskupskih konferencija, kojima može doći djelotvorna pomoć iz Rima. Slučajevi se naime bolje rješavaju na mjestu. Rimski dikasteriji su posrednici, ne posredovatelji ili upravitelji».
Podsjećam Papu da je prošlog 29. lipnja, za vrijeme slavlja blagoslova i podjeljivanja palija 34-vorici nadbiskupa metropolita, potvrdio «put sinodalnosti» kao put koji vodi ujedinjenu Crkvu da «raste u skladu sa službom primata». Evo dakle mog pitanja: «Kako uskladiti petrov primat i sinodalnost? Koji su putovi ostvarivi, također u ekumenskoj perspektivi?».
«Treba hodati zajedno: ljudi, biskupi i papa. Sinodalnost treba živjeti na raznim razinama. Možda je vrijeme za dozrijevanje metodologije Sinode, jer ova sadašnja mi se čini statičkom. To će moći imati i ekumensku vbrijednost, posebno s našim braćom pravoslavcima. Od njih se može više naučiti o smislu biskupske kolegijalnosti i o tradiciji sinodalnosti. Napor zajedničkog promišljanja, gledajući na to kako se prvih stolejća upravljalo Crkvom, prije raskola između Istoka i Zapada, urodit će plodovima u svoje vrijeme. U ekumenskim odnosima to je važno: ne samo bolje se upoznati, nego i prepoznati ono što je Duh sijao u drugima kao dar i za nas. Želim nastaviti s promišljanjem o tome kako vršiti Petrov primat, a koje je već 2007. započelo Mješovito povjerenstvo, i koje je dovelo do potpisivanja Dokumenta iz Ravenne. Treba nastaviti tim putem».
Pokušavam razumjeti kako Papa vidi budućnost jedinstva Crkve. Odgovara mi: «Moramo hodati ujedinjeni u različitostima: nema drugog puta da se ujedinimo. To je Isusov put.».
A uloga žene u Crkvi? Papa se više puta u raznim prigodama dotaknuo te teme. U jednom intervjuu je ustvrdio da ženska prisutnost u Crkvi nije baš istaknuta, jer napast maskilizma nije ostavila prostora da se vidljivom učini uloga koja u zajednici pripada ženama. Nastavio je s tim pitanjem tijekom leta iz Rio de Janeira ustvrdivši da još nije izrađena duboka teologija žene. Sada pitam: «Kakva treba biti uloga žene u Ckrvi? Kako je danas učiniti vidljivijom?».
«Potrebno je proširiti prostore jasnijoj ženskoj prisutnosti u Crkvi. Bojim se rješenja “ženskog mačizma”, jer u stvarnosti žena ima drugačiju strukturu od muškarca. I zapravo razgovori koje slušam o ulozi žene često su nadahnuti upravo ideologijom mačizma. Žene postavljaju duboka pitanja s kojima se treba suočiti. Crkva ne može biti to što jest bez žene i njezine uloge. Žena je za Crkvu neophodna. Marija, jedna žena, je važnija od Biskupa. Kažem to jer ne treba miješati funkcije s dostojanstvom. Treba prema tome bolje produbiti ulogu žene u Crkvu. Treba raditi više da se izradi duboka teologija žene. Samo učinivši taj prijelaz moći će se bolje promišljati o službi žene unutar Crkve. Ženski genij je nužan na mjestima gdje se donose važne odluke. Izazov danas je upravo taj: promišljati o posebnom mjestu žene također i tamo gdje se vrši autoritet u različitim područjima Crkve».
Drugi vatikanski koncil
«Što je ostvario Drugi vatikanski koncil? Što se dogodilo?», pitam ga u svjetlu njegovih prethodnih tvrdnji, zamišljajući dugačak i jasan odgovor. Imam naprotiv kao dojam da Papa Koncil jednostavno smatra kao posve neprijeporan događaj da o njemu ne vrijedi nadugo razgovarati, kao da mu treba potvrditi važnost.
«Drugi vatikanski koncil je bio ponovno čitanje Evanđelja u svjetlu suvremene kulture. Iz njega je proizašao pokret obnove koji jednostavno dolazi iz samog Evanđelja. Plodovi su ogromni. Dovoljno je sjetiti se liturgije. Rad na reformi liturgije je bio služenje puku kao ponovno čitanje Evanđelja polazeći od konkretne povijesne situacije. Da, ima linija hermeneutike kontinuiteta i diskontinuiteta, međutim jedna stvar je jasna: dimanika čitanja Evanđelja ostvarena u današnjici koja je bila vlastita Koncilu je posve nepovratna. Onda postoje posebna pitanja poput liturgije prema Vetus Ordo. Mislim da je izbor pape Benedikta bio providonosan, vezan za pomoć nekim osobama koje imaju tu posebnu osjetljivost. Smatram naprotiv zabrinjavajućim opasnost ideologiziranja Vetus Ordo, njegovo instrumentaliziranje».
Tražiti i naći Boga u svim stvarima
Govor pape Franje je vrlo usredotočen na izazove današnjice. Prije više godina je napisao da je za vidjeti stvarnost potreban pogled vjere, u protivnom se stvarnost u vidi dijelovima, u komadima. To je također jedan do tema enciklike Lumen fidei. U mislima su mi i neki dijelovi govora pape Franje tijekom Svjetskog dana mladih u Rio de Janeiru. Citiram mu ih: «Bog je stvaran ako se očituje u današnjici»; «Bog je na svim stranama». Rečenice su to koje odražavaju ignacijanski izraz «tražiti i naći Boga u svim stvarima». Pitam dakle Papu: «Svetosti, kako se traži i nalazi Boga u svim stvarima?»
«Ono što sam rekao u Riju ima vremenitu vrijednost. Postoji naime napast tražiti Boga u prošlosti ili u mogućoj budućnosti. Bog je sigurno u prošlosti, jer je u tragovima koje je ostavio. Također je i u budućnosti kao obećanje. Ali “konkretan” Bog, recimo tako, je danas. Zbog toga nam kukanje nikad ne pomaže naći Boga. Današnja kukanja o tome kako živi “barbarski” svijet ponekad završavaju tako da se unutar Crkve javljaju želje za redom koji se shvaća kao čisto očuvanje, obrana. Ne, Boga se susreće u današnjici».
«Bog se očituje u povijesnoj objavi, u vremenu. Vrijeme započinje procese, prostor ih kristalizira. Bog se pronalazi u vremenu, u procesima koji su u tijeku. Ne treba prednost davati prostorima vlasti u odnosu na vremena procesa, makar i duga. Trebamo pokretati procese, više nego li zauzimati prostore. Bog se očituje u vremenu te je prisutan u procesima povijesti. To pretpostavlja djelovanja koja stvaraju nove dinamike. I zahtijeva strpljenje, čekanje».
«Susresti Boga u svim stvarima nije empirijska eureka. Sve u svemu, kad želimo susresti Boga, željeli bismo ga odmah utvrditi empirijskom metodom. Tako se Boga ne susreće. Susreće Ga se u laganom lahoru koji je osjetio Ilija. Osjetila koja utvrđuju Boga su ona koja sv. Ignacije naziva “duhovnim osjetilima”. Ignacije traži da se otvori duhovna osjetljivost kako bi se moglo susresti Boga izvan čisto empirijskog pristupa. Potreban je kontemplativan stav: to znači osjećati da se ide dobrim putem razumijevanja i ljubavi u odnosu na stvari i situacije. Znak da se čovjek nalazi na tom dobrom putu je znak dubokog mira, duhovne utjehe, Božje ljubavi, te gledanje svih stvari u Bogu».
Sigurnost i pogreške
«Ako susret s Bogom u svim stvarima nije nikakva “empirijska eureka” — kažem Papi — i ako se dakle radi o hodu koji čita povijest, mogu se također komentirati pogreške…».
«Da, u tom traženju i nalaženju Boga u svim stvarima uvijek ostaje područje nesigurnosti. Mora to biti. Ako neka osoba kaže da je susrela Boga s potpunom sigurnošću i da nije dotakla ni ruba nesigurnosti, onda nije u redu. Za mene je to važan ključ. Ako netko ima odgovore na sva pitanja, evo, to je dokaz da Bog nije s njim. To znači da je on lažan prorok, da koristi religiju samo za sebe. Veliki vođe Božjeg naroda, poput Mojsija, uvijek su ostavljali prostora sumnji. Treba ostaviti prostor Gospodinu, ne našim sigurnostima; potrebno je biti ponizni. Nesigurnost postoji u svakom pravom razlučivanju koje je otvoreno potvrdi duhovne utjehe».
«Opasnost u traženju i nalaženju Boga u svim stvarima je prema tome volja previše pojašnjavati, reći ljudskom sigurnošću i drskošću: “Bog je ovdje”. Pronaći ćemo samo boga po našoj mjeri. Ispravan stav je onaj augustinijanski: tražiti Boga da Ga se nađe, i naći Ga da bi Ga se uvijek tražilo. A često se traži naslijepo, kako se čita u Bibliji. Iskustvo je to velikih Otaca vjere, koji su naš uzor. Potrebno je ponovno pročitati jedanaesto poglavlje Poslanice Hebrejima. Abraham je krenuo a da nije znao kamo ide, iz vjere. Svi naši pretci u vjeri su umrli vidjevši obećana dobra, ali iz daleka… Naš život nam nije dan kao knjižica jedne opere u kojoj je sve zapisano, već on znači poći, hodati, činiti, tražiti, vidjeti… Mora se ući u pustolovinu traganja susreta i prepuštanja tražiti i prepuštanja susresti Boga».
«Jer Bog je od početka, Bog je uvijek od početka, Bog primerea (op. prev. – nam prethodi). Bog je pomalo poput bademovog cvijeta iz tvoje Sicilije, Antonio, koji uvijek prvi cvate. Čitamo to u Prorocima. Prema tome, Boga se susreće hodajući, na putu. I sada bi netko mogao reći da je to relativizam. Je li relativizam? Da, ako je shvaćeno loše, poput vrste nejasnog panteizma. Ne, ako je shvaćeno u biblijskom smislu, za kojeg je Bog uvijek iznenađenje, i stoga nikad ne zna gdje i kako ćeš Ga naći, nisi ti taj koji utvrđuje vremena i mjesta susreta s Njim. Stoga je razlučivanje temeljno».
«Ako je kršćanstvo restaurator, legalist, ako sve želi jasno i sigurno, onda neće naći ništa. Tradicija i povijesno pamćenje trebaju nam pomoći imati hrabrosti otvoriti Bogu nove prostore. Tko danas traži uvijek disciplinska rješenja, tko je na pretjeran način sklon dokrinalnoj “sigurnosti”, tko traži uporno nadoknaditi izgubljenu prošlost, ima statički i zamršen pogled. I na taj način vjera postaje jedna ideologija među mnogima. Ja imam dogmatsku sigurnost: Bog je u životu svake osobe, Bog je u životu svakoga. Iako je život neke osobe bio katastrofa, ako je uništen porocima, drogom ili bilo kojom drugom stvari, Bog je u njezinom životu. Može Ga se i treba tražiti u svakom ljudskom životu. Iako je život neke osobe zemlja puna trnja i korova, uvijek postoji prostor u kojem dobro sjeme može rasti. Treba se pouzdati u Boga».
Trebamo li biti optimisti?
Ove Papine riječi me podsjećaju na neka njegova razmišljanja iz prošlosti, u kojima je tadašnji kardinal Bergoglio napisao kako Bog već živi u gradu, životno pomiješan među svima i sjedinjen sa svakim. Drugi je to način, po mom mišljenju, reći ono što je sv. Ignacije napisao u Duhovnim vježbama, tj. da Bog «radi i djeluje» u našem svijetu. Pitam ga stoga: «Trebamo li biti optimisti? Koji su znakovi nade u današnjem svijetu? Kako se može biti optimist u svijetu koji je u krizi?».
«Ne sviđa mi se koristiti riječ “optimizam”, jer govori o psihološkom stavu. Sviđa mi se naprotiv koristiti riječ “nada” u skladu s onim što se čita u jedanaestom poglavlju Poslanice Hebrejima koju sam prije spomenuo. Oci su nastavili putovati, prolazeći kroz velike poteškoće. I nada ne razočarava, kako čitamo u Poslanici Rimljanima. Sjeti se naprotiv prve zagonetke u Puccinijevom Turandotu», moli me Papa.
U tren sam se sjetio pomalo napamet stihova te zagonetke princeze koja za odgovor ima nadu: U tamnoj noći leti prikaza u duginim bojama. / Diže i širi krila / nad crno beskrajno čovječanstvo. / Čitav svijet ju zaziva / i čitav svijet ju moli. / Ali prikaza nestaje sa zorom / da bi se rodila u srcu. / I svake noći se rađa / i svakog dana umire! Stihovi koji otkrivaju želju za nadom, ali koju ovdje predstavlja prikaza u duginim bojama i koja nestaje sa zorom.
«Evo — nastavlja papa Franjo —, kršćanska nada nije prikaza i ne vara. Ona je bogoslovna krjepost i prema tome, u konačnici, Božji dar koji se ne može svesti na optimizam, koji je samo ljudski. Bog ne potkrada nadu, ne može negirati sebe. Bog je sav obećanje».
Umjetnost i stvaralaštvo
Ostajem pogođen citiranjem Turandota da bi govorio o otajstvu nade. Želio bih bolje razumjeti koje su umjetničke i književne reference pape Franje. Podsjećam ga da je 2006. rekao da veliki umjetnici znaju predstaviti ljepotu tragičnih i bolnih stvarnosti života. Pitam stoga koje umjetnike i pisce voli; ima li nešto što ih povezuje…
«Mnogo sam volio autore među sobom različite. Najviše volim Dostojevskog i Hölderlina. Od Hölderlina želim spomenuti vrlo lijepu lirsku pjesmu za rođendan njegove bake, a koja mi je duhovno vrlo mnogo koristila. To je ona koja završava stihom Neka čovjek sačuva ono što je dijete obećalo. Dirnula me i zato što sam jako volio svoju baku Rosu, a tamo Hölderlin približava svoju baku Mariji koja je rodila Isusa, koji za njega predstavlja zemaljskog prijatelja koji nikoga nije smatrao strancem. Knjigu Zaručnici sam pročitao tri puta i sad je imam na stolu da je ponovno pročitam. Manzoni mi je puno dao. Moja baka me je, kad sam bio dijete, napamet naučila početak te knjige: “Onaj krak jezera Como, koji je okrenut prema jugu, između dva neprekinuta planinska lanca…”. I Gerard Manley Hopkins mi se jako sviđao».
«U slikarstvu se divim Caravaggiu: njegove slike na platnu mi govore. Ali i Chagall sa svoji bijelim Raspećem…».
«U glazbi volim Mozarta, razumljivo. Onaj Et Incarnatus est iz njegove Mise u C-duru je nenadmašiv: vodi te Bogu! Volim Mozarta u izvedbi Clare Haskil. Mozart me ispunjava: ne mogu na njega misliti, moram ga slušati. Beethovena volim slušati, ali prometejski. A najprometejski predstavnik za mene je Furtwängler. A onda Bachova Muka. Bachovo djelo koje jako volim je Erbarme Dich, Petrov plač iz Muke po Mateju. Veličanstveno. Potom, na drugačijoj razini, ne prisnoj na isti način, volim Wagnera. Volim ga slušati, ali ne uvijek. Tetralogija Prsten koju je izveo Furtwängler u milanskoj Scali 1950. za mene je najbolja stvar. Ali i Parsifal izveden 1962. od Knappertsbuscha».
«Trebali bismo razgovarati i o kinu. Fellinijeva Ulica je film koji sam možda najviše volio. Identificiram se s tim filmom, u kojem postoji razumljiva poveznica sa svetim Franjom. Vjerujem onda da sam vidio sve filmove s Annom Magnani i Aldom Fabrizijem kad sam imao između 10 i 12 godina. Jedan drugi film koji sam jako volio je Rim, otvoreni grad. Moju kinematografsku kulturu dugujem prije svega svojim roditeljima koji su nas često vodili u kino».
«U svakom slučaju, općenito volim tragične umjetnike, posebno one najklasičnije. Ima jedna lijepa definicija koju Cervantes stavlja u usta sveučilišnom prvostupniku Carrascu kako bi pohvalio priču o Don Quijotu: “Djeca ju imaju u rukama, mladi ju čitaju, odrasli ju razumiju, stari ju hvale”. To za mene može biti dobra definicija za klasike».
Spoznajem da sam upijao od tih njegovih uporišta, i da imam želju ući u njegov život ulazeći kroz vrata njegovih umjetničkih odabira. Bio bi to, zamišljam, dugačak put. A uključivao bi i kino, od talijanskog neorealizma do Babettine gozbe. Na pamet mi dolaze drugi autori i druga djela koja je navodio u drugim prigodama, uključujući mlađe ili manje poznate ili lokalne: od Martín Fierro Joséa Hernándeza do poezije Nina Coste, do Velikog egzodusa Luigija Orseniga. Ali mislim i na Josepha Malègue i José María Pemán. I razumljivo na Dantea i Borgesa, ali i na Leopolda Marechala, autora Adán Buenosayres, El Banquete od Severo Arcángelo i Megafón o la guerra. Mislim na poseban način upravo na Borgesa, jer ga je Bergoglio, dvadesetosmogodišnji profesor književnosti na Santa Fé pri Colegio de la Inmaculada Concepción, izravno poznavao. Bergoglio je posljednje dvije godine predavao na Gimnaziji i svoje mlade upućivao na kreativno pisanje. Imao sam iskustvo slično njegovom, kad sam bio njegove dobi, na Istituto Massimo u Rimu, osnivajući BombaCarta, i to mu pripovijedam. Na kraju molim Papu da ispriča svoje iskustvo.
«Bila je to pomalo rizična stvar — odgovara —. Trebao sam učiniti tako da moji učenici studiraju El Cida. Ali djeci se to nije sviđalo. Tražili su da čitaju García Lorcu. Tada sam odlučio da će El Cida učiti doma, a na nastavi sam obrađivao autore koji su se mladima više sviđali. Razumljivo mladi su željeli čitati “pikantnija” književna djela, suvremena poput La casada infiel, ili klasična poput La Celestina od Fernanda de Rojasa. Ali čitajući te stvari koje su ih trenutno privlačile, općenitije su više uživali u književnosti, u poeziji, te su prelazili na druge autore. I za mene je to bilo veliko iskustvo. Proveo sam program, ali na prestrukturiran način, tj. ne redoslijedom kako je to bilo predviđeno, nego redoslijedom koji je prirodno dolazio iz čitanja autora. I taj način mi je mnogo odgovarao: nisam volio stvarati kruto programiranje, nego u krajnjem slučaju znati kamo više ili manje stići. Tada sam počeo tražiti od njih da pišu. Na kraju sam odlučio Borgesu dati da pročita dvije pripovijesti napisane od mojih mladih. Poznavao sam njegovu tajnicu, koja je bila moja profesorica iz klavira. Borgesu su se jako sviđale. I tada mi je predložio da napišem uvod u jednu zbirku».
«Onda, Sveti Oče, je li za život neke osobe važna kreativnost?», pitam ga. On se smije i odgovara mi: «Za jednog isusovca je iznimno važna! Isusovac mora biti kreativan».
Granice i laboratoriji
Kreativnost, dakle: za isusovca je važna. Papa Franjo, primajući svećenike i suradnike časopisa Civiltà Cattolica, je skandirao trijadu drugih karakteristika važnih za kulturalni rad isusovaca. Vraćam se mislima na taj dan, prošlog 14. lipnja. Sjećam se da mi je tada, u razgovoru prije susreta s čitavom našom skupinom, nagovijestio trijadu: dijalog, rasuđivanje, granica. I inzistirao je posebno na posljednjoj točki, citirajući mi Pavla VI., koji je u jednom poznatom govoru rekao isusovcima: «Gdje god u Crkvi, i na najtežim i vrhunskim područjima, na raskrižjima ideologija, u društvenim rovovima, bilo i postoji uspoređivanje između gorućih potreba čovjeka i neprolazne poruke Evanđelja, tamo su bili i jesu isusovci».
Molim papu Franju za poneko pojašnjenje: «Molio nas je da budemo pozorni da ne padnemo u “napast da ukroćujemo granice: treba ići prema granicama a ne nositi granice kući da bi ih malo izlakirali i pripitomili”. Što je pod tim mislio? Što nam je točno namjeravao reći? Ovaj intervju je bio dogovoren između skupine časopisa koje uređuje Družba Isusova: koji im poziv želi očitovati? Koji trebaju biti njihovi prioriteti?».
«Tri ključne riječi koje sam uputio časopisu Civiltà Cattolica mogu biti proširene na sve časopise Družbe, možda s različitim naglascima ovisno o njihovoj prirodi i ciljevima. Kad inzistiram na granici, na poseban način mislim na potrebu čovjeka koji stvara da bude uključen u kontekst u kojemu djeluje i o kojemu promišlja. Uvijek vreba opasnost živjeti u laboratoriju. Naša vjera nije vjera-laboratorij, nego vjera-hod, povijesna vjera. Bog se objavio kao povijest, ne kao kompendij apstraktnih istina. Bojim se laboratorija jer u laboratoriju se uzimaju problemi i nose kući da ih se pripitomi, da ih se izlakira, izvan njihovog konteksta. Ne treba kući nositi granicu, nego živjeti na granici i biti odvažni».
Pitam Papu može li navesti kakav primjer na temelju svog osobnog iskustva.
«Kad se dogovori o društvenim problemima, jedno je okupiti se radi proučavanja problema droge u nekoj villa miseria, a drugo je poći tamo, živjeti tamo i razumjeti problem iznutra i proučavati ga. Ima jedno genijalno pismo oca Arrupea upravljeno Centros de Investigación y Acción Social (CIAS) o siromaštvu, u kojem jasno kaže da se ne može govoriti o siromaštvu ako ga se ne iskusi izravnim uključivanjem u mjesta u kojima ga se živi. Ta riječ “uključivanje” je opasna jer su je neki redovnici shvatili kao modu, te su se dogodile katastrofe zbog nedostatka rasuđivanja. Ali uistinu je važna».
«A granice su mnoge. Pomislimo na sestre koje žive u bolnicama: one žive na granicama. Ja sam živ zahvaljujući jednog od njih. Kad sam imao problema s plućima u bolnici, liječnik mi je dao penicilin i streptomicin u određenim dozama. Sestra koja je bila na odjelu je utrostručila dozu jer je imala „njuh“, znala je što činiti, jer je bila s bolesnicima čitav dan. Liječnik, koji je stvarno bio odličan, živio je u laboratoriju, sestra je živjela na granici i razgovarala s granicom svaki dan. Pripitomiti granice znači ograničiti se govoriti s udaljene pozicije, zatvoriti se u laboratorije. Stvari su to korisne, ali promišljanje za nas mora uvijek polaziti od iskustva».
Kako čovjek razumije samog sebe
Tada pitam Papu vrijedi li to i kako i za jednu važnu kulturalnu granicu kakva je granica antropološkog izazova. Antropologija na koju se Crkva tradicionalno poziva i govor kojim ju je izrazila ostalu čvrst oslonac, plod stoljetne mudrosti i iskustva. Međutim, čovjek kojemu se Crkva obraća ne čini se da ga više razumije ili smatra dovoljnim. Počinjem razmišljati o činjenici da čovjek sebe tumači na način različit od prošlosti, s različitim kategorijama. A to i zbog velikih promjena u društvu i jednog šireg proučavanja samog sebe…
Papa u ovom trenutku ustaje i odlazi s pisaćeg stola uzeti Časoslov. To je Časoslov na latinskom, sad već istrošen od korištenja. I otvara ga na Službi čitanja Šestog časa, odnosno za petak XXVII. tjedna. Čita mi odlomak iz Commonitórium Primum di san Vincenzo di Lerins: ita étiam christiánae religiónis dogma sequátur has decet proféctuum leges, ut annis scílicet consolidétur, dilatétur témpore, sublimétur aetáte («I dogma kršćanske vjere treba slijediti te zakone. Napreduje, učvršćujući se s godinama, razvijajući se s vremenom, produbljujući se s dobi»).
I tako Papa nastavlja: «Sveti Vinko Lerinski uspoređuje biološki razvoj čovjeka i prenošenje iz jednog razdoblja u drugo depositum fidei, koje raste i učvršćuje se s protokom vremena. Evo, razumijevanje čovjeka se mijenja s vremenom, a tako se isto produbljuje i savjest čovjeka. Pomislimo na to kad je bilo dopušteno ropstvo ili smrtna kazna bez ikakvog problema. Prema tome, raste se u shvaćanju istine. Egzegete i teolozi pomažu Crkvi u sazrijevanju vlastitog prosuđivanja. I druge znanosti i njihov razvoj pomažu Crkvi u tom rastu razumijevanja. Postoje drugorazredne norme i propisi koji su nekad bili učinkoviti, ali koji su sada izgubili vrijednost ili značenje. Vizija doktrine Crkve kao monolit kojeg treba braniti bez nijansi je pogrešna».
«Uostalom, u svakom razdoblju čovjek pokušava bolje razumjeti i izraziti sama sebe. I prema tome čovjek s vremenom mijenja način doživljavanja samog sebe: jedno je čovjek koji se izražava isklesavši Niku sa Samotrake, drugo je djelo Caravaggia, drugo je ono Chagallovo i drugo je onda ono Dalíja. I oblici izražavanja istine mogu biti s mnogo oblika, i to je štoviše potrebno za prenošenje evanđeoske poruke u njezinom nepromijenjenom značenju».
«Čovjek je u traženju samog sebe, i razumljivo u tom traženju može počiniti pogreške. Crkva je živjela vremena genijalnosti, kao na primjer vrijeme tomizma. Ali živi i vremena dekadencije misli. Na primjer: ne smijemo miješati genijalnost tomizma s dekadentnim tomizmom. Ja sam, nažalost, studirao filozofiju s priručnicima dekadentnog tomizma. U promišljanju čovjeka, prema tome, Crkva bi trebala težiti genijalnosti, a ne dekadenciji».
«Kad izražavanje misli nije valjano? Kad misao iz pogleda gubi ljudsko ili kad se naprosto boji ljudskog ili dopušta biti prevarena o samoj sebi. Obmanuta je misao koja može biti prikazana poput Odiseja pred pjesmom sirena, ili poput Tannhäusera, na orgijama okruženog šumskim bogovima i bakovim svećenicama, ili poput Parsifala, u drugom dijelu Wagnerove opere, u režiji Klingsora. Misao Crkve treba povratiti genijalnost i sve više razumijevati kako čovjek danas razumije sebe kako bi razvijala i produbljivala vlastiti nauk».
Moliti
Postavljam Papi posljednje pitanje o njegovom najdražem načinu molitve.
«Svako jutro molim časoslov. Volim moliti s psalmima. Onda, nakon toga, slavim misu. Molim krunicu. Ono što doista volim je večernje Klanjanje, i onda kad sam rastresen i mislim na drugo ili čak zaspim moleći. Na večer sam dakle, između sedam i osam, pred Presvetim na satu klanjanja. Ali molim i mislima kad čekam kod zubara ili u drugim trenucima dana».
«I molitva je za mene uvijek molitva “memoriosa”, puna uspomena, sjećanja, također uspomena moje povijesti ili onoga što je Gospodin učinio u svojoj Crkvi ili u nekoj posebnoj župi. Za mene je uspomena u kojoj sv. Ignacije govori u Prvom Tjednu Vježbi u milosrdnom susretu s Kristom Raspetim. I pitam se: “Što sam učinio za Krista? Što činim za Krista? Što trebam činiti za Krista?”. Uspomena je to o kojoj Ignacije govori i u Contemplatio ad amorem, kad traži da se prisjetimo i primljenih dobročinstava. Ali prije svega ja znam i da se Gospodin sjeća mene. Ja mogu Njega zaboraviti, ali znam da On nikad, nikad mene ne zaboravlja. Uspomena predstavlja radikalni temelj srca jednog isusovca: uspomena je to milosti, uspomena u kojoj se govori u Ponovljenom zakonu, uspomena na djela Božja koja su u temelju saveza između Boga i Njegovog naroda. Uspomena je to koja od mene čini sina i koja od mene čini i oca».
* * *
Svjestan sam da bih nastavio još dugo taj dijalog, ali znam da, kao što je Papa jednom rekao, ne treba «maltretirati granice». Ukupno smo razgovarali više od šest sati, tijekom tri susreta 19., 23. i 29. kolovoza. Draže mi je bilo ovdje sročiti razgovor bez naznačavanja pauzi da se ne izgubi na kontinuitetu. U stvari naš je susret bio više razgovor nego intervju: pitanja su bila podloga, bez sužavanja u unaprijed definirane i krute parametre. I jezično smo tečno prošli kroz talijanski i španjolski, a da s vremena na vrijeme nismo zamijetili prijelaze. Nije bilo ničeg mehaničkog, a odgovori su nastali u dijalogu i unutar razmišljanja koje sam ovdje pokušao iznijeti, na sažeti način, tako kako sam mogao. (Izvor:laudato.hr)