1. Povodom 50. obljetnice početka rada II. Vatikanskog sabora i 20. obljetnice Katekizma KC, kao najzrelijeg ploda Sabora, slavimo Godinu vjere, koja će kod nas u Nadbiskupiji trajati još dvije godine. Sabor je bio najznačajniji crkveni događaj XX. stoljeća. Stoga je Papa Benedikt XVI., koji je kao teolog sudjelovao na Saboru, proglasio Godinu vjere. Sabor je, naime, usmjerio djelovanje Crkve u svijetu, odredio ekumenska načela s drugim Crkvama i vjerskim zajednicama. Uz to dao je neke smjernice kako se Crkva treba odnositi prema stvarnostima svijeta: Prema kulturi, politici, znanosti, umjetnosti i drugo. Protumačio je i smisao ljudskih prava, osobito vjerske slobode i dostojanstva ljudske osobe. Konačno, iznio je svijetu kako Crkva shvaća samu sebe. ‘Crkvo Kristova, što zboriš i misliš o sebi?’ U tom vidu mi smo tijekom prošle školske godine pokušali ući u duh dogmatsku konstitucije o Crkvi koja počinje riječima: “Svjetlo naroda je Krist i zato ovaj Sveti Sabor žarko želi da njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, rasvijetli sve ljude navješćujući Evanđelje svakomu stvoru (usp. Mk 16,15). I pitali smo se ‘odakle dolazi Crkva koja želi obasjati svijet Kristovim svjetlom’? I vidjeli smo da ona ne dolazi iz neke tame ili mita s nepoznatim izvorom. Ne, njezin je izvor poznat i utemeljen je na povijesnoj osobi Isusa Krista, na Bogočovjeku koji je rođen u Betlehemu i odrastao u Nazaretu! Crkva, dakle, dolazi iz otajstva Utjelovljenja.
Ali, ona dolazi iz žrtve križa i uskrsne zore, iz tog temeljnog događaja na kojem Crkva počiva i bez kojega ne bi postojala. ‘Ako Krist nije uskrsnuo, zaludu je propovijedanje naše, veli sveti Pavao’ (1 Kor 15,12-15). To je njezina “hrid koju ni vrata paklena ne mogu nadvladati” (usp. Mt 16,18). Ona je zajednica vjere božanskoga porijekla kojoj je smisao i poslanje odredio Krist kao Početnik i Dovršitelj vjere naše (Heb 12,2).
2. Isus nije utemeljio Crkvu da bude sama sebi svrhom, nego da živi u svijetu i ‘da rod donosi, i rod njezin da ostane’ (usp. Iv 15,16). Ona je poslana svakom čovjeku i svim narodima: ‘Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode’ (Mt 28,19-20). Zbog toga su svi njezini članovi odgovorni za njezino poslanje. Svi su dužni biti u društvu “sol zemlje” i “svjetlost svijeta” (Mt 5,13. 14). “Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16). Time je Isus postavio jasan zahtjev za sva vremena. Kako onima koji rade u tvornicama i na njivama, tako i onima koji su u školi ili poučavaju na fakultetima. Isus želi neka njegova svjetlost sjaji i u laboratoriju gdje se istražuje, kao i u sredstvima javnog priopćavanja. Naime, gdje god vjernici žive, rade i djeluju: u kulturi, ekonomiji, politici i bilo kojem zvanju imaju biti dosljedni svojoj vjeri i svojoj savjesti. I dužni su biti subjekt društvenih zbivanja s ljudima koji se trude oko pravde, slobode i općeg dobra.
Ne smije se, međutim, smetnuti s uma da se Crkva kao institucija ne može vezati ni uz koju političku stranku ili opciju. Ona ljubomorno čuva svoju slobodu poslanja. I želi biti i ostati slobodna Crkva u slobodnom društvu. Njezina odvojenost od stranačkih opredjeljenja nikako ne znači da je ona odvojena od svijeta i ravnodušna prema sadržajima koje nude razni politički programi. Dapače, ona ima dužnost i zadaću spomenute programe ocjenjivati i vrjednovati s moralnog gledišta. “Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16). Demokracija otvara Crkvi i vjernicima punu slobodu djelovanja i svjedočenja za sve što je pravo, istinito i čovjeka dostojno. Zbog toga valja buditi i jačati svijest i odgovornost kod vjernika laika. O njihovu stavu, vjeri i izboru može često ovisiti budućnost i sudbina društva i naroda. To posebice ističe Sabor u dekretu o laicima kad veli da je odgovornost i djelovanje vjernika laika u svijetu velika.
3. Rekao sam da ‘Sabor žarko želi da svjetlošću koja odsijeva na licu Crkve, rasvijetli sve ljude’ (Mk 16,15). To lice međutim često je poškropljenu krvlju njezinih svjedoka. Jedan od njih je i mladi svećenik Miroslav Bulešić koga su ubili komunisti prije 66 godina u njegovoj 27 godini života, i nepunoj petoj godini svećeništva. O njemu ću reći koju riječ u dvorani. Ovdje bih htio naglasiti da Crkva živi i od otajstva križa. Isus je jasno najavio apostolima: “U svijetu imate muku, ali hrabri budite; ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33). I ako se pitamo što to Crkva veli o sebi, mogli bismo reći kako se ona ‘prepoznaje u sličnosti trpljenja’ s njezinim utemeljiteljem Isusom Kristom. “Mene su progonili i vas će progoniti” (Iv 15,19-20). Toliki su pape, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, kao i brojni vjernici laici trpjeli poniženja i mučenja samo zbog svoje vjere. A da ne govorimo o silnom broju nepravednih sudskih procesa, zatvaranja i logore, odakle se mnogi nikada nisu vratili. Zašto sve to? Otkuda tolika mržnja na Crkvu? Zašto su je smatrali tako opasnom? Ta velika tajna ima svoje jedino tumačenje u Kristovu križu i uskrsnuću. To je patnja koja otkupljuje, posvećuje i oslobađa. A umiranje postaje zalogom uskrsnuća. Zato Crkva ljubi i kad je mučena, a moli i kad je progonjena. Gospodin, naime, nalaže: “Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi Oca koji je na nebesima” (Mt 5,44-45).
‘Razmišljajući o patnjama Crkve kao i njezinom poniženo i iznakaženom licu, piše poznati teolog Henri de Lubac, osjećam potrebu da je ‘ljubim dvostruko jače’ (Le Christ au monde, br. 1, 1971, str. 19). Ljubiti Crkvu imao je kao svoje biskupsko geslo, moj predšasnik mons. Prenđa. Ljubimo, dakle, Crkvu kao svoju duhovnu Majku. Ona nas je rodila, a kao djecu Božju odgaja nas za baštinu vječnoga života. Ljubimo Crkvu jer ona je Isusovo otajstveno produljenje u svijetu. Po njoj i u njoj Krist nastavlja svoje poslanje. A ona, “putujući između progona svijeta i Božje utjehe” (sv. Augustin), ne prestaje objavljivati ljudima Isusovu muku i smrt, dok On ne dođe (usp. 1 Kor 11,26). Uskrsnuli Gospodin daje joj snagu da strpljivo i s ljubavlju svladava sve žalosti i teškoće, nutarnje i vanjske. S vjerom i predanjem kako je to učinio, prije 66 godina, sluga Božji Miroslav Bulešić koji će koncem rujna 2013. biti ubrojen među blažene mučenike.
Katehetski dan, Belafuža, 4. rujna 2013.
† Želimir Puljić, nadbiskup