Svetište sv. Nediljice u Vrani po posjećenosti naroda prve nedjelje u srpnju svake godine, tradicionalno je najposjećenije pučko svetište u Zadarskoj nadbiskupiji.
Više tisuća hodočasnika u Vranu od ranoga jutra pristiže iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije, mnogi i pješice iz okolnih župa Vrane.
To su svetište počeli otkrivati i vjernici iz krajeva izvan Zadarske nadbiskupije organiziranim dolascima u Vranu. Npr., ove godine bila je prigoda susresti u Vrani organizirani dolazak s vodičem hodočasnika iz Dugopolja. Sigurno ima i drugih organiziranih dolazaka skupina izvan Zadra koji su nam nepoznati.
Inače su velikim pohodom naroda posjećene župe koje su posvećene Uznesenju BDM na svetkovinu Velike Gospe. Ali taj, za narod jedinstveni crkveni, Gospin blagdan, izvan je kategorije u usporedbi s pohodom vjernika na bilo koji drugi blagdan u neko mjesto / svetište / župu, u redovitosti crkvenog života tijekom godine.
Sv. Nediljica je, zapravo, izvorno župni blagdan koji je postao svetkovina na nadbiskupijskoj razini.
U Zadarskoj nadbiskupiji, uz bok Vrane po brojnosti puka koji ga pohodi još je svibanjska svetkovina Gospe od Zečeva u Ninu koji je središnje marijansko svetište u Zadarskoj nadbiskupiji, postojano više od pet stoljeća.
Ali, Vranu od drugih mjesta razlikuje i prostrani prirodni ambijent toga svetišta, kojega je održavanjem zelenila stabala uredio vranski župnik don Šimun Šindija.
Prizori mnoštva svih generacija, svih uzrasta i staleža; baš djece i mladih, mladića i djevojaka, supružnika, baka i djedova, cijelih obitelji – zajedništvo Crkve baš u tradicionalnom, pučkom očitovanju pobožnosti kakvu smo naučili vidjeti i živjeti od naših predaka, baka i djedova, drugdje na tako intenzivan način nije u tolikoj mjeri prisutno i dirljivo očitovano u mjesnoj Crkvi, kao u Vrani.
To se manifestira na više načina.
1. Očituje se to u, čega smo tradicionalno bili svjedoci, s čime smo još i 1980.-ih, 1990.-ih godina odrastali, a što se pomalo drugdje počelo gubiti ili se već izgubilo, u trostrukom zavjetnom ophodu oko kipa Svete Nediljice u Vrani. Ljudi čine zavjet.
Ta molitvena predanja pred kipom sv. Nediljice kojega obilaze i roditelji s djecom predstavljaju živu pobožnost, oduhovljenu tradiciju vjere koju valja prenositi budućim generacijama. U načinu ophoda kipa i želje da se baš pred njim ljudi pomole, dotaknu ga, zahvale, u strpljivom čekanju ljudi da dođu do kipa, vidljivo je da puk to ne obavlja kao neki formalni i običajni čin, nego je istinsko predanje i čašćenje duha jedne svete žene; izraz osviještenosti o zajedništvu i jedinstvu zemaljske i nebeske Crkve i utjecanje zagovoru svetici koja već živi puninu susreta s Isusom licem u Lice. Životvornost takve izvanjske manifestacije vjere potvrđuju i brojna uslišanja po zagovoru sv. Nediljice.
2. Osobitost svetišta u Vrani je i u činjenici da se u Vrani ljudi baš ispovijedaju, dođu s nakanom ispovjediti se na taj blagdan. Zbog toga čekaju u redovima pred kameno podignutim ispovjedaonicama u parku svetištu, a svećenici su im na raspolaganju cijeli dan, od 6 sati ujutro.
3. Veliki znak zdravo življene vjere je i da puk nije navezan sudjelovati samo u misi koju tradicionalno predvodi zadarski nadbiskup, ili drugi gost nad/biskup, iako je misno slavlje koje predvodi nad/biskup u 11 sati najposjećenije.
Puk u velikom broju sudjeluje na misi već u 7 i u 9 sati, kao u i poslijepodnevnoj misi s blagoslovom djece. To znači – u Vranu se dolazi baš zbog čašćenja sv. Nediljice, zbog osobnog odnosa s Isusom u euharistiji i sakramenta pomirenja, u nenavezanosti na prisutnost najvišeg crkvenog poglavara u osobi bilo kojeg nad/biskupa.
4. ‘Potresno’ u smislu iskazivanja poštovanja pred Svevišnjim je vidjeti i doživjeti kako, nakon završetka misnog slavlja, ljudi ulaze, imaju potrebu ući i u župnu crkvu sv. Mihovila u vranskom svetištu, gdje svoje molitve klečeći i sklopljenih ruku izriču pred svetohraništem i pogleda upućenog prema tabernakulu.
Taj prizor i činjenica – da njihov pohod ne završava vani, ispred ili u prolazu pokraj župne crkve, ili ‘samo’ u čašćenju kipa sv. Nediljice, nego da ljudi imaju potrebu baš ući u posvećeno crkveno zdanje, u Božji hram, u župnu crkvu sv. Mihovila – u njoj se zaustaviti, moliti, klečati, biti u tišini – vrhunac je svijesti i svjedočanstva osobno življenog odnosa s Isusom, na osobiti način prisutnim u svetohraništu, kojim se hranila i kojemu je svu ljubav svoje mlade duše, uma i tijela, do mučeničke smrti u svojoj 16. godini života, darovala sv. Nediljica (287. -Trapeo, Calabria – 6. srpnja 303.) kada joj je odrubljena glava za Dioklecijanovih progona.
Zaključno:
Ako nam se, u našem ljudskom nagnuću za što većom količinom i brojnošću, nekad i čini da u pojedinim župnim i dekanatskim sredinama nema dovoljno pobožnih i Bogu vjernih ljudi, zavjetna svetkovina sv. Nediljice u Vrani, kada se sa sve četiri strane Zadarske nadbiskupije svi ti ljudi skupe, predstavlja onaj ‘ukisani kvasac’ koji primljenu duhovnu hranu odnosi svojim kućama i župama, svjetlo koje osobu dotakne i biva ohrabrenje svakome tko je u Vranu došao – vidjeti koliko nas zapravo (inače raspršenih), kada se Crkva na jednom mjestu sabire, ima.
Postoje mjesta gdje se puk na osobiti način okuplja. To je misterij (pojedinih) svetaca i povijesno – duhovne predaje u podizanju i čuvanju nekih svetišta.
To crkveno, liturgijsko, duhovno, tradicionalno življeno pučko slavlje potiče izraziti poštovanje očitovanju takvog javnog svjedočanstva vjere ljudi koji u Vranu dolaze jer imaju potrebu, prema vlastitom kazivanju, ispovjediti se, pričestiti, dati služiti misu s nakanom, učiniti zavjet oko kipa sv. Nediljice i kleknuti pred svetohraništem.
I u svakom tom hodočasniku, na kojem god stupnju svoga traganja za Bogom bio i koliko god duboko taj odnos živio, osjetiti da je bio potaknut doći sv. Nediljici i po ljetnoj vrućini, u nedjelju već i svjetovno turističke klime i sezone, kada u zraku i tlu prostranstva ravničarske Vrane prži…
I vidjeti da na vranskom slavlju, sačuvanog korijena po predaji vjere i tradicije u Crkvi kao zajednici, narodu, postoji relacija i dodir – između Neba i zemlje.
Postoji i očigledan je susret i razmjena međusobno upućenih pogleda i zaziva: čovjeka – hodočasnika – vjernika, svetice Nediljice i Gospodina Isusa Krista.
Tom Božjem i daru Crkve treba izraziti poštovanje, u suvremenosti raznih lutanja tu stvarnost osvijestiti te na toj milosti Presvetom Trojstvu i njihovoj službenici, sv. Nediljici, zahvaliti.
Ines Grbić
Himan Svetoj Nediljici u Vrani
Poslušaj me sad, kršćanski puče, Kad ti dođe svako ljeto vruće, Kad ti dođe tvoja pomoćnica, I u srpnju sveta Nediljica.
Ti pogledaj, kršćanski narode, Koliko ih dođe u poklone, I pohrli svetoj Nediljici, Na brežuljku u maloj šumici.
Tu se vapi svetu Nedljicu, Da im dade milosti i sriću, I mnogi su zavit učinili, Da im ona milosti udili.
Jedni mole radi svoga polja, Drugi mole radi kućnog bola, Treći mole radi svoje živine, A četvrti da im srića sine.
Vrana ima svoju pomoćnicu, I moguću svetu Nediljicu, Koja će im biti u pomoći, I po danu i po mrkloj noći.
Evo tebi, ja dolazim sada, I molim se, Nediljice mlada, Pred tvoj kip ću sada odmah pasti, Da me vazda čuvaš od napasti.
Tebe molim, o Nediljo mila, Da bi narod od zla izbavila, I od suše i nebeskog grada, Pomozi nas, Nediljice mlada.
I sva čuda još niste vidili, Što ih sveta Nediljica dili, Ovu pismu koju smo spivali, Nediljici svetoj, časti dali.
Al’ Nedilja sveta je moguća, Svakom ona molbe preporuča, I nikoga zapustila nije, Koji se je zamolio prije.
Zagovorna zavjetna molitva Svetoj Nediljici
Sveta Nediljico, vjerna sljedbenico Isusa Krista. Tebi se danas utječemo u svim svojim potrebama i nevoljama. Ti koja si uresila svoju dušu velikim krepostima, koja si bila spremna i život položiti poradi Krista te zaslužila da nas po daru mučeništva zagovaraš – Smiluj se nama koji smo pritisnuti osobnim opačinama te potrebni tvoga zagovora.
Isprosi nam milost kod Gospodina, da se klonimo svega što bi vrijeđalo njegovo Presveto Srce. U naše srce neka uđe samo ljubav, za dobro naše i bližnjega.
Po Kristu Gospodinu našem! Amen.
