Nakon što je Isus u petom poglavlju Matejevog evanđelja obznanio svoj Ustav na Gori blaženstava prema kojem će se morati ravnati svi budući propisi i zakoni, evo, danas u šestom poglavlju tumači nam neke zapovijedi kao i vježbe pobožnosti u praktičnom životu. Kao okvir tumačenja i vrjednovanja dobrih djela Isus uzima Oca nebeskog. On je mjerilo i procjena vrijednosti, pa upozorava: »Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima, da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u Oca koji je na nebesima.« Tri su pobožne vježbe o kojima Isus danas zbori: milostinja koja nas oslobađa od zemaljskih stvari; post koji mrtvi naše tijelo; te molitva po kojoj se sjedinjujemo s Bogom.
Milostinju se cijenilo i u sinagogama pa je skrb i briga za siromahe bila skoro bezprijekorna. I dijelila se siromasima obazrivim duhom kako ih se ne bi postidjelo. Toj lijepoj i plemenitoj gesti koja je uvijek Bogu ugodno djelo, Isus dodaje patinu ispravnog duha pa veli: »A ti kad dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom kako to čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili«. Licemjer je prema aramejskom onaj koji je ‘iskvaren, izopačen’, pa glumi dobra djela. A u stvari sebe stavlja mjesto Boga. Takvi su primili svoju plaću, veli Isus. Učenik, naprotiv, daje milostinju tako da »ne zna ljevica što čini desnica«. I on to čini u skrovitosti, jer to voli Otac koji je na nebesima.
Molitva (Mt 6,5-8) je bitni i sastavni dio života za Židove. Moli se u hramu kod prinosa žrtava, u sinagogama i u kućama. Vjernik moli dnevno jutrom i u večer: Čuj Izraele..(Šema Israel). I licemjeri su koristili trenutke molitve u sinagogama i na raskršćima ulica kako bi se prezentali pred ljudima. Zbog toga im Isus upućuje prijekor: »Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.« Učenik, naprotiv, kad moli, ulazi u skrovito mjesto, zatvara vrata i moli se Ocu koji vidi u skrovitosti. Isus time ne zabacuje javnu molitvu. Dapače, preporučuje učenicima neka se sastaju na molitvu; jer ‘kad su dvojica ili trojica okupljena u njegovo ime, on je među njima’. No, on naglašava da molitva mora izvirati iz srca, iz dubina duše. Samo takvu molitvu Otac sluša. Zato i upozorava: ‘Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zamolite’. Pogani izgovaraju i ispisuju nerazumljive riječi kako bi prisilili božanstvo da ih usliša. Njihova zabluda nije zbog duljine molitava, već što misle da će nerazumljivim riječima prisiliti božanstvo da ih usliša. Učenik, naprotiv, zna kako je molitva sredstvo da se otvorimo Ocu, te spremno i radosno prihvatimo ono što on za naše dobro traži od nas.
Post (Mt 6,16-18) Prema tradiciji Židovi su imali određene postove na Dan pomirenja, na spomen razorenja Jeruzalema, te u prigodi velikih katastrofa ili nestašica. Pobožni su ipak dvaput tjedno postili (ponedjeljkom i četvrtkom), a kod strogih postova nije se tijelo smjelo ni prati, ni mazati uljem. Budući da je i u tim postovima bilo je licemjernog držanja, Isus stoga upozorava: ‘Kada postite, ne budite smrknuti kao licemjeri koji izobličuju lica da pokažu ljudima da poste’. ‘Vi, dragi moji učenici, kada postite, pomažite glavu i umijte lice da ne zapaze ljudi kako postite. Jer, Otac vaš, koji je u skrovitosti, uzvratit će vam’. Post je znak unutarnjeg obraćenja, pa je to za Isusa motiv radosti. Zato postiti treba svečano i radosno. A obraćenje uključuje osobni odnos Boga i grešnika, pa se mora odvijati u skrovitosti Božje sigurnosti.
Ovo poglavlje kod Mateja završava pozivom na pouzdanje u Božju providnost (Mt 6,25-34), jer Bog je gospodar života i svijeta. No, kad Isus veli ‘ne budite zabrinuti što ćete jesti ili piti; ili u što ćete se obući, on ne uklanja razboritu skrb za jelo i odijelo. On ne kaže ‘ne skrbite se!, nego ‘ne budite tjeskobno zabrinuti! Ovdje je ključna riječ ‘tjeskobno’ koju Matej ponavlja i podvlači. A kao uzor bezbrižne skrbi Isus donosi slike iz prirode poput ‘poljskih ljiljana’ koji su obučeni u raskošne boje da ni slavni Salomon nije bio odjeven kao jedan od njih. A onda ih upućuje na ptice nebeske koje ‘niti siju, niti žanju, a niti sabiru u žitarice; pa ipak ih hrani nebeski Otac. Zar niste vredniji od njih?’
Uzaludna je, dakle, zabrinutost za ovozemaljsko, ako se zaboravi na ono bitno, na nebesko. To onda pokazuje kako je učenik malovjeran, jer sumnja da Otac nebeski zna što mu je sve potrebno. Zbog toga Matej i završava poglavlje poticajem: ‘Tražite najprije Kraljevstvo njegovo i sve ostalo će vam se nadodati! Glavna briga učenika je, dakle, ne izgubiti Gospodnje povjerenje i vjerovati u putove njegove Providnosti. A to onda uključuje čovjekov rad i nastojanje bez pretjerane tjeskobe i zabrinutosti. Dosta je, naime, svakom danu bremena njegova. Tà, ima netko tko brine o djeci svojoj. Vjerujemo, Gospodine. Pomozi našoj nevjeri. Amen!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Skradin, 19. lipnja 2013.