1. Slavimo blagdan svetog Antuna zaštitnika ove župe i to u Godini vjere koju je umirovljeni Papa Benedikt XVI. proglasio u listopadu prošle godine. Zborna molitva veli kako je on ‘znameniti propovjednik i zagovornik u potrebama’, pa molimo da njegovom pomoću i mi kršćanski živimo, te u iskušenjima osjećamo Božju, očinsku ruku’. U kontekstu ove molitve i Godine vjere nameću nam se i dva pitanja na koja bismo htjeli čuti i odgovore. Ponajprije koji su povodi i razlozi bili da je proglašena Godina vjere? Zatim koja je uloga Božjih ugodnika koje Crkva časti na oltaru? Imajući u vidu njihovo značenje u povijesti spasenja pitamo se što oni poručuju današnjem čovjeku? Uobičajilo se da se godine slavi kao obljetnicu nečega ili nekoga. U prigodi 1900. obljetnice mučeničke smrti sv. Petra i sv. Pavla u Rimu Crkva je 1967. slavila ‘Godinu vjere’. Prije tri godine obilježili smo ‘Svećeničku godinu’ u povodu 150. obljetnice smrti arškoga župnika sv. Ivana Marije Vianneya.
Apostolskim pismom, ‘Vrata vjere’, papa Benedikt XVI. je htio obilježiti dva važna događaja: 50.-tu obljetnicu početka Drugog Vatikanskog sabora i 20.-tu obljetnicu izlaska Katekizma Katoličke Crkve. I poželio je neka ovo razdoblje bude prigoda vjernicima da ponovno otkriju sadržaj vjere koju ispovijedaju i slave. U sklopu trogodišta mi smo u Nadbiskupiji ove godine obrađivali Vjerovanje prema Katekizmu Katoličke Crkve, kao i otajstvo Crkve s njezinim poslanjem i misijskom djelatnošću’.
2. Kako nam u našem vjerničkom hodu mogu pomoći sveti Božji odabranici? Koja je njihova uloga? Njihova služba i uloga je višestruka. Iako su živjeli davno, oni su uvijek suvremeni i izazovni. I za svetog Antu velimo da je suvremeni svetac. Kako po svojoj poruci, tako i po svom opredjeljenju za Boga; posebice pak po svom oštroumnom uočavanju promašaja svojih suvremenika i jasnoći moralnih i kršćanskih načela koje je izlagao u svojim propovijedima. Posebice mu je bila draga Pavlova poslanica Rimljanima koju zovu i ‘katedrom vjere’ i prvim ‘teološkim sustavom’. U njoj, naime, Pavao prijeti ‘gnjevom Božjim s neba’ zbog bezbožnosti i nepravdi koje čine Rimljani. I tumači kako su ‘poludjeli u svojim mislima’, a ‘srce njihovo nerazumno potamnjelo’ (Rim 1,21). Kako se to dogodilo? Gdje su uzroci tomu? Obezvrijedili su najveći dar i tajnu ljudskog života, tumači Pavao. Nemaju više nikakvog poštovanja, ni stida. Dapače, sa životom se poigravaju i manipuliraju njime. ‘Grade se mudrima (učevnim i znastvenim), a poludjeli su’ (Rim 1,22), nastavlja Pavao, a svoju izopačenost nazivaju ljudskim pravima i dosegom slobode. Njihove žene ‘pretvoriše naravno općenje u ono što je protiv naravi’ (Rim 1, 26); tako i muškarci, ostavljajući žene ‘s muškarcima čine besramne stvari’ (Rim 1, 27). Kao da je ovo Pavao pisao jučer, a ne prije 1950 godina (57.)
Nije u njegovo doba bilo još ‘Gender ideologije’ koja dokida prirodni muški i ženski spol a stvara novi pojam ‘roda’ (istospolnog, dvospolnog ili transseksualnog). No, Pavao je u ponašanju svojih suvremenika uočio nemoralnost i neprirodnost takvih usmjerenja koja ruše naravni moralni zakon. Pa, umjesto naravnog i tradicionalnog ‘roda’, postaju ‘nečuvenim izrodom’ prirode i naravnih zakona. Pavao zaključuje kad ljudi prihvate izopačenost ljudske naravi, onda se ponašaju po ‘nevaljanom umu i čine što ne dolikuje’ (Rim 1, 28). Zbog toga su ‘puni nepravde, zloće, bludnosti, lakomstva, zavisti, ubojstva, svađe, lukavstva, podmuklosti, bogomrsci, uvredljivci, oholice, naduti, nepokorni roditeljima (Rim 1, 29-30). Iako znaju Božje odredbe, oni čine suprotno i odobravaju svima koji se tako ponašaju.
3. Nadahnut držanjem apostola Pavla i sveti Ante je revno navješćivao Božju istinu, pozivao na obraćenje, korio i upućivao: protiv zala i zabluda svoga vremena. Posebice je bio oštar protiv loših običaja i krivovjernog nauka, a to mu je pribavilo naziv ‘malj heretika’. Nije zatvarao oči pred činjenicom niskog vjersko-moralnog života svojih suvremenika: oholost, škrtost, bludnost, lihvarstvo. Nije se umarao isticati važnost krjeposnog kršćanskog života. Tumačio je značenje Božjih zapovijedi, duh molitve, poniznosti i samozataje. Kao takav on je i danas nadahnuće suvremenim propovjednicima i vjernicima. Ali, i zagovornik-pomoćnik u vrtlogu brojnih poroka i problema kojima su izloženi ljudi koji vjeruju. Pape su ga zbog toga odlikovali naslovom ‘crkvenog naučitelja’.
Pavlova upozorenja svojim Rimljanima kao i Antunove propovijedi o ljudskim porocima vrlo su aktualne i danas. Sveti Ante stoga nas poziva večeras da mu se pridružimo u borbi za opće dobro čovjeka i društva. Može li on računati s nama?! Ili mu dolazimo uvijek s nekom svojom računicom i svojim potrebama?! Jesmo li svjesni kako i Bog ima svoja prava koja mu ne smijemo oduzeti? Iako nas je stvorio slobodnima, dao nam je propise i zakone kojih se moramo držati, pa dobro činiti,a zlo izbjegavati. Ne čini li vam se da smo kao kršćani premalo apostoli i proroci u svijetu brojnih izopačenosti i krivog naučavanja?! Imamo li snage u svom okruženju govoriti o Isusu kao ‘ugaonom kamenu i središtu svega’? Znamo li u ovom vremenu nejasnoće i pomutnje biti svjedoci, pa neustrašivo poput svetog Antuna upućivati ljude na Isusa, jedinog otkupitelj čovjeka? Osjećaju li potrebu i odgovornost današnji roditelji da svojoj djeci pokažu prostore duha i duhovnosti, gdje će biti sasvim svoji, ‘kod kuće’?! Znaju li s njima razgovarati i o svetim stvarima i uvoditi ih u liturgiju molitve i slavlje svetih otajstava ili pod utjecajem marksizma i modernizma smatraju da je molitva privatna stvar?! Sveti Ante kao i svi drugi Božji ugodnici nisu tako mislili. Sve su činili da ljudima pomognu otkrivati blago vjere i morala kao bitne činjenice osobnog i društvenog života.
4. Kao odani štovatelji svetog Ante, koji se hrane s vrela besmrtnosti i nadahnjuju na riječima Života, posebice smo pozvani objaviti ljudima da je Krist jedini kadar preobraziti ljudsko srce i učiniti ga dostojnim poziva na koje ih je pozvao. Isto tako pozvani smo odupirati se suvremenim porocima i herezama koje danas vladaju u svijetu, te pomagati ljudima u njihovom traženju istine, posebice gledom na njihov osjećaj gubljenja dostojanstva i smisla. Naime, usprkos brojnih deklaracija o ljudskom dostojanstvu i pravima, čovjek je često običan broj. Degradiran je i ostao je bez čvrste uporišne točke. Izgubio je strahopoštovanja pred životom i Božjim zakonima koje je Gospodin upisao u njegovo srce i u njegovu savjest.
Međutim, štujući svece mi ispovijedamo da nam je zakon Evanđelja jedina, prava i cjelovita mudrost života. A narod koji se moli svecima, kršćanski je narod koji se trudi otkloniti sva moderna zavođenja ljudi koja se događaju u suvremenom svijetu: Od manipulacije i ateizacije, do relativizma, indiferentizma, genderizma i svih drugih suvremenih ‘izama’ i zastranjenja. Štovanje i nasljedovanje svetaca javna je aklamacija nadnaravnom, milosnom, evanđeoskom i crkvenom kršćanstvu. Ona je potvrda onoga što su stoljećima ispovijedali i prakticirali naši očevi jer su bili sigurni da su sveci Božji miljenici, moćni zagovornici i dragi zaštitnici. U tom duhu i ja vas večeras pozivam i potičem, dragi očevi i majke, stari i mladi, djeco i odrasli: Budite vjerni našim običajima i vjerničkoj praksi koja se prepoznaje u onom ninskom geslu: ‘Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom Misu slavi’. Poštujte život i sve što je Gospodin upisao u zakonima vašeg srca i savjesti. Družite se s Isusom, jer on je jedini otkupitelj čovjeka. Nema pod nebom drugog imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista (Dj 4,12). O njemu je onako zanosno i uvjerljivo propovijedao i sveti Ante. Isus, naime, ima odgovore i za vaše probleme i pitanja. On nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Smiljevac 13. lipnja 2013.