„U hiperseksulanom društvu rijetki su imali hrabrost poput Ivana Pavla II. reći svijetu da je ljudska seksualnost puno više od samog užitka. Ona je sveta i znak. Nauk Crkve oko tih pitanja je dobar, istinit i lijep“ poručio je mr. don Damir Stojić u svom izlaganju na Prvom nacionalnom susretu suradnika u obiteljskom pastoralu 19. travnja u samostanu franjevki u Arbanasima u Zadru. Vlada mišljenje da je duša dobra a tijelo loše, no kad tijelu damo dostojanstvo koje mu pripada, možemo shvatiti središnju istinu naše vjere, da je riječ tijelom postala. I da je Krist uskrsnuo, rekao je Stojić, istaknuvši da su tijelo i teologija neraskidivo povezani. Na vrhuncu stvaranja, Bog oblikuje čovjekovo tijelo. Kristovim utjelovljenjem, Bog preuzima ljudsko tijelo i u tijelu nas otkupljuje. U knjizi kateheza ‘Teologija tijela’ Ivana Pavla II. Stojić je kao bogoslov prvi put vidio zajedno riječi teologija i tijelo. Tu je naišao i na rečenicu iz Katekizma Katoličke Crkve, da je tijelo stožer spasenja. „Krist nas ne spašava bez tijela. Ulaskom Riječi koja je uzela tijelo, tijelo ulazi u teologiju, teologija ulazi u tijelo. Ivan Pavao II. nije rekao ništa novo u tim katehezama, ali je dao novu metodolgiju koja se zove fenomenološki personalizam. Prijašnji teološki sustavi su nudili čovjeku objektivnu istinu odozgor, bivajući tako apstraktni i nedostupni. Wojtila polazi od subjektivnog iskustva osobe, vodeći ga do objektivne istine“ rekao je Stojić.
Treba proučavati i primijeniti zdravu antropologiju. Wojtila je bio svjestan da se ne može govoriti o pravilima i zapovijedima ako ne znamo o kome se radi. „Tko je čovjek, najvažnije je pitanje danas. Ili, što to pobacuješ. Koga kontraceptiraš. Što se to umjetno oplođuje. U društvenom dijalogu pristupamo pitanjima, a da nismo definirali čovjeka“ upozorio je Stojić. Wojtila to dijeli na tri dijela: čovjek kako ga je Bog zamislio, čovjek kako ga je Bog zamislio na kraju vremena, tzv. eshatonski čovjek i čovjek kakav je sada. Judeo-kršćanska antropologija uključuje sva ta tri dijela. Presudno pitanje je i kamo čovjek odlazi. „Čovjek nema cilja. Naši političari govore o napretku. Ali nitko od njih neće reći kamo taj napredak vodi. Svaki napredak mora voditi do nekog cilja. Kršćani imaju odgovor na to. Ivan Pavao II. promišlja o nebu. Ja se pripremam za nešto“ rekao je Stojić.
U raspravi o zdravstvenom odgoju, vidi se kako vlada i neki stručnjaci ne vjeruju mladima. „Oni govore mladi tako žive, svi mladi to rade, ja im ne vjerujem. Jer oni imaju drugu antropologiju. Oni ne vjeruju da mlada osoba može živjeti u čistoći. A Wojtila se u jednoj katehezi pita, o kojem čovjeku pričamo. O palom ili o otkupljenom čovjeku. Ako vjerujemo u palog čovjeka, onda sve opravdavamo. Pa se ozakonjuje istospolni brak. Gubeći nadu u čovjeka dekriminalizira se droga, prostitucija. Ivan Pavao II. takve ljude naziva sumnjvicima; sumnjaju u Kristovo otkupljenje i čovjekovu dobrotu“ rekao je Stojić. Isus je došao obnoviti stvorenje u čistoći njegovih početaka. Smatra nedovoljno razvijenim pastoral u Hrvatskoj u seksualnoj terapiji. Kome poslati mladića koji osjeća homoseksualnu tendenciju. „U zadnje vrijeme u Zagrebu dolaze k meni. Mislim da moramo ići putem Katoličke Crkve u SAD-u. Na bogoslovijama su organizirali katedre moralne teologije po dijelovima Teologije tijela. Ne boje se reći mladiću ‘Bog to tako nije zamislio’. Tko ima snage to reći? Kad se pita je li moguće vjenčati homoseksualce, kažemo to rade Španjolska, Portugal, Kanada. Da, ali od početka ne bijaše tako. Bog ima zamisao. U pastoralu obitelji ne smijemo se bojati govoriti da Bog ima zamisao za brak, tijelo, za seksualnost i spolnost“ rekao je Stojić.
Spomenuo je institute u svijetu u kojima se u radu s homoseksualcima bogati nauk istina Katoličke Crkve primjenjuje kroz psihologiju, psihijatriju, medicinu. „Važan je govor o otkupljenju spolnosti jer su u tome ljudi ranjeni. Isus je ušao u nebo sa svojim ranjenim tijelom. To je polazna i važna točka za seksualnu terapiju. Isus je zadržao svoje rane, ali ih je preobrazio“ rekao je Stojić. Potaknuo je na stvaranje kulture čistoće. Ne smije se šutjeti o predbračnoj čistoći nego je nuditi kao najnormalnije, najljepše, istinito i dobro. „Kad bračni par sterilizira plodni čin, on kao da govori, Ne želim sudjelovati u nutarnjem životu Presvetog Trojstva. Jer je bračni čin udio u nutarnjem životu Presvetog Trojstva, što je plodonosan čin. Sotona mrzi život i njegov plan je da ga spriječi. Zato Ivan Pavao II. nije nimalo popustio“ zaključio je mr. Stojić.
Ines Grbić