NADBISKUPOVA PROPOVIJED NA MOLITVENOM BDJENJU UZ ODREKNUĆE PAPE BENEDIKTA XVI., 23. 02. 2013.

posted in: Nadbiskupove propovijedi | 0

NADBISKUPOVA PROPOVIJED NA MOLITVENOM BDJENJU UZ ODREKNUĆE PAPE BENEDIKTA XVI.

Katedrala, 28. veljače 2013

Papa Benedikt XVI. uz bok crkvenih naučitelja

 

Draga braćo svećenici, redovnice i redovnici,

Braćo i sestre u Kristu!

Okupili smo se večeras u našoj prvostolnici reći Bogu hvala za papu Benedikta XVI. koji će za manje od pola sata prestati obnašati službu Petrova namjesnika. Premda ste mnogi jučer i danas mogli čuti ili pročitati nešto od njegovog oproštaja na Trgu svetoga Petra, odlučio sam umjesto običnih povijesnim podataka o njemu  početi ovo izlaganje upravo njegovim riječima s jučerašnje audijencije. U njegovom toplom i srdačnom obraćanju osjetili smo govor oca koji nas tješi i upućuje na prave izvore vjere naše. Osjetili smo dušu i srce pastira koji svojom jednostavnošću i poniznošću dira. Čuli smo govor kapetana koji zna kako i kamo lađa treba uploviti. Poslušajmo nekoliko njegovih rečenica:

“Kada sam 19. travnja prije gotovo osam godina prihvatio preuzeti petrovsku službu, u srcu su mi odzvanjale riječi: Gospodine, što tražiš od mene? Velik je to teret što mi ga stavljaš na leđa. Ali, ako ti to tražiš, na tvoju riječ bacit ću mreže, siguran da ćeš me ti voditi… Osam godina poslije mogu potvrditi, Gospodin me doista vodio i bio mi blizu. Mogao sam svakodnevno zamijetiti njegovu prisutnost. Bila je to dionica povijesnog hoda Crkve koja je imala trenutke radosti i svjetla, ali i teške trenutke; osjećao sam se poput svetog Petra i apostola na lađi na Galilejskom jezeru: Gospodin nam je dao mnogo sunčanih dana i laganog povjetarca, dana kada je ulov bio obilan; bilo je međutim i trenutaka u kojima se more uzburkalo i zapuhao protivan vjetar, kao u povijesti Crkve, i činilo se da Gospodin spava… Uvijek sam, međutim, znao da je u lađi Gospodin. I uvijek sam znao da lađa Crkve nije moja, nije naša, već je njegova. A on neće dopustiti da potone; on je taj koji njom upravlja. To je bila i jest jedna sigurnost, koju ništa nije moglo potamniti. Zbog toga je danas moje srce ispunjeno zahvalnošću Bogu jer nikada nije uskratio čitavoj Crkvi i meni samom svoju utjehu, svoje svjetlo, svoju ljubav’.

  1. 1.      Od izbora za Papu do odreknuća koje uzdrmalo svijet

Kad je 19. travnja 2005. postao 265. Papa, imao je 78 godina, pa je bio najstariji izabrani papa u posljednjih 275 godina. Prve riječi koje je uputio nakon izbora bile su: “Draga braćo i sestre, nakon velikoga pape Ivana Pavla II. gospoda kardinali izabrali su mene, jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu…” Nije nepoznato kako njegov izbor nisu blagonaklono dočekali liberalna i ateistička sredstva javnog priopćavanja. Razlog je u tomu što je svojevremeno disciplinirao sljedbenike liberalne tzv. teologije oslobođenja u Latinskoj Americi, a oštro je osudio homoseksualne brakove. Svojevremeno je tražio da se političarima, koji su bili za pobačaj, zabrani bilo kakva aktivnost u Crkvi za vrijeme predizborne kampanje u Americi. Uz to se zalagao da Turska ne uđe u Europsku Uniju. Valja također spomenuti da je kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere čvrsto branio nauk i čistoću vjere. On je zapravo glavni pisac deklaracije “Dominus Iesus” koja je objavljena u jubilarnoj 2000. godini. U deklaraciji Katolička crkva ponavlja stav “o kršćanstvu kao jednoj vjeri, te o Rimokatoličkoj crkvi kao jedinoj čuvarici te vjere”.

A kada je 11. veljače 2013. najavio odreknuće službe, vijest je iznenadila i uzdrmala svijet.   “Draga braćo, rekao je tog prijepodneva okupljenim kardinalima, sazvao sam vas na ovaj konzistorij ne samo zbog triju kanonizacija, već i zato da vam priopćim jednu veoma važnu odluku za život Crkve. Nakon što sam se više put preispitao pred Bogom, došao sam do uvjerenja da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način moju papinsku službu. Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, koju su mi 19. travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će od 28. veljače 2013., u 20 sati, stolica Svetog Petra biti upražnjena. Što se mene osobno tiče, želim i ubuduće služiti svim srcem, čitavim životom posvećenim molitvi, svetu Crkvu Božju”.

Vijest se proširila munjevitom brzinom diljem svijeta i pogodila ne samo zbor kardinala, nego i svakog vjernika. Iako ne priliči, spomenut ću u ovom kontekstu da je Manzoni odlazak s pozornice svijeta ondašnje poznate ličnosti opisao znakovitim stihom koji se često citira: ‘così percossa, attonita la terra al nunzio sta’, a to znači: ‘Zemlja je potresena tom viješću ostala bez daha’. Ne treba ponavljati kako su vjernici i svi ljudi dobre volje ovu odluku primili neočekivano i bili iznenađeni. I mi ovdje, u našem gradu i nadbiskupiji bili smo doista pogođeni tom viješću. Ali, nismo izgubljeni, rekao sam na konferenciji za tisak toga dana. Znamo, naime, i vjerujemo da duh Božji vodi Crkvu i da je to Benedikt XVI. učinio snagom Duha koji je i njega vodio dok je upravljao Katoličkom Crkvom. Prisjetimo se ipak da je njemu bilo postavljeno pitanje 2010. u knjizi ‘Svjetlo svijeta’, upravo u ono teško vrijeme suočavanja s aferama u Crkvi. Tada ga je novinar upitao razmišlja li o povlačenju. Papa je tada odgovorio: “Kad je opasnost velika, ne smije se pobjeći. To nije trenutak za povlačenje. Upravo se u takvom trenutku mora ustrajati i izdržati tešku situaciju. Čovjek može odstupiti u nekom mirnom času ili kad jednostavno više ne može. Ali ne može se pobjeći u opasnosti i reći da to treba učiniti netko drugi”. To je Benedikt XVI.! Imao je razloga kao starac, suočen s brojnim problemima tada odstupiti. Ali nije, nego je rekao “sad se ne povlačim”.

Na dodatno pitanje, međutim, je li uopće moguće zamisliti situaciju u kojoj bi papina ostavka bila primjerena, on je dodao: “Kad papa dođe do jasne spoznaje da psihički, fizički i duhovno više ne može izvršavati nalog svoje službe, tada ima pravo, a možda i obvezu, odstupiti”. U tome je, čini mi se, utemeljena njegova odluka za koju je rekao da ju je donio nakon duljeg propitivanja vlastite savjesti pred Bogom. Znakovito da je papa kao aktivni teolog i sudionik Drugog vatikanskog sabora otvorio Godinu vjere povodom njegove 50. godišnjice. Time i nas tjera, da s tom istom vjerom, prihvatimo njegovo odreknuće. Molimo Boga za zdravlje Benedikta XVI. i njegov daljnji rad, ali i za izbor novog pape.

  1. 2.      Odreknuće službe vodi ga na goruuz križ Gospodina

Odreknuće pape Ratzingera od papinske službe prava je i jedinstvena ispovijest vjere pred čitavim čovječanstvom te je potvrda apsolutnog prvenstva koje Bogu pripada. Ovo je pohvala poslušnosti glasu savjesti u kojoj Bog progovara. Ovaj njegov čin izraz je osobite ljubavi prema Petrovoj lađi (Crkvi) o kojoj i jučer s toliko zanosa govorio. Kratki Papin povijesni govor, napisan na latinskom jeziku, na jedinstven i neponovljiv način stavio je u prvi plan osobu samoga Benedikta XVI. Ali, ne kako bi on trijumfirao ili na bilo koji način isticao svoju moć i svoju osobnu važnost. Upravo suprotno. On je to najavio kako bi otkrio svoju ograničenost i slabost, kao i neprikladnost da u takvom stanju dobro obavlja Petrovu službu. Taj, očito pomno sročeni govor ne daje prostora za ikakvo optuživanje ili okrivljivanje; čak ni za minimalno predbacivanje ikojem čovjeku ili suradniku. Dapače, njegove oproštajne riječi s jučerašnje audijencije pune su pohvala i zahvalnosti svima koji su mu pomagali kako “braći kardinalima i osoblju u Državnom Tajništvu, tako i po drugim  Vatikanskim uredima, te posebice onima koji su bili i ostali u sjeni i tišini, ali su mu bili siguran i pouzdan oslonac”.

Jučerašnji njegov oproštaj govor ostavio je bez hrane one dopisnike koji su tom činu pristupali senzacionalistički, ili pak na Papinu vlast gledali ovozemaljskim kriterijima laktanja, ogovaranja, podmetanja i manipuliranja na svim poljima. Budući da su se vjerojatno nadali kako će Benedikt XVI. na oproštaju uprijeti prstom u ‘one koji su mu život otežavali’, ‘intrige stvarali’, ‘iza leđa planirali’ jučerašnji govor ostao im je skroz na skroz nerazumljiv. Jer, daleko je od svih onih špekulacija kojima su punili stupce svojih novina i za to primali obilnu nagradu. Posebice, ako je to mirisalo kakvom pikanterijom ili škandalom. Impresivna je Papina mirnoća, sigurnost i potpuno predanje Bogu, Isusu Kristu kao Vrhovnom Pastiru, koji upravlja lađom Crkve, i nikada je ne napušta. Svojom iznenadnom odlukom papa Benedikt XVI. svratio je pozornost čitavoga čovječanstva na Katoličku Crkvu, na njezinu važnost, na važnost da ona izvršava svoje poslanje u čovječanstvu.

Tumačeći na zadnjem svom Angelusu, 24. veljače 2013. uzlazak trojice apostola na Goru Preobraženja papa je naglasio primat molitve i dodao kako ona ‘nije odvajanje od svijeta i njegovih proturječja, kao što je to Petar htio učiniti, već molitva potiče čovjeka da nastavi put, potiče ga na djelovanje’.  U tom kontekstu dodao je kako i njega Gospodin zove “uspeti se na goru”, da se još više posveti molitvi i razmatranju. “Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti s istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na jedan način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama. Zazovimo zagovor Djevice Marije: neka nam ona pomogne uvijek nasljedovati primjer Gospodina Isusa, u molitvi i djelatnoj ljubavi”. Ove riječi živoga sveca među nama, koji se svojim služenjem svjesno priključuje onoj silnoj povorci spašenih koji su kroz stoljeća živjeli, radili, trpjeli i molili za Crkvu, pokazuju koliko mu je stalo do nje. On i po stare dane želi nastaviti služiti joj ‘istim predanjem i ljubavlju kao i dosada, ali na način koji odgovara njegovoj dobi i snagama’.

Zapravo, kad se promatra povijest Crkve, onda je to povijest svetaca i reformatora, učitelja i mučenika, apostola, misionara i obnovitelja Crkve i društva. A ne povijest koju se redovito prikazuje kroz prizmu ratova, osvajanja, pljačkaša i grješnika. Sveci su vječni dokaz da Krist u Crkvi živi, te da umirući pobjeđuje. Njegova prolivena krv na Kalvariji daje vjernicima novu snagu i jakost. Sveci su Božji izabranici po kojima Kristovo djelo postaje vidljivo, a njihova nazočnost znak je duhovne obnove i vjerskog žara među ljudima. Crkva nije nikada bila bez nazočnosti svetih ljudi. Ona nije nikada bila bez Duha Svetoga i njegovih darova mudrosti i istine, snage i ljubavi. Proučavanjem njezine povijesti lako je uočiti i otkriti kako se Duh Božji očitovao shodno vremenu i njegovim izazovima. Tako se za vrijeme krvavih progona, dok je Crkva bila u kolijevci, Duh Sveti očitovao kao Duh jakosti. Za vrijeme velikih krivovjerja i prvih općih sabora (313.-870), dok se Crkva nalazila ‘u školskim klupama’, Duh Sveti se očitovao znakovima velike mudrosti. Tijekom ranog Srednjeg vijeka (870.-1312.), dok je Crkva proživljavala mladenačke godine svoga puberteta, on se očitovao kao Duh slobode. U drugoj pak polovici Srednjeg vijeka (1312.-1564.), u doba njezine mladenačke zrelosti, Duh Sveti se objavljuje kao Duh ljubavi i jedinstva. Zadnjih pak nekoliko stoljeća, sve do naših dana, Duh Sveti se očituje kao Duh života i vječne mladosti. Stoga je Kristovim obećanjem i njegovom snagom Crkva uspjevala prevladati silne teškoće i probleme koje joj je život nametao. Riječju i perom velikih i učenih svetaca, snagom i apostolskom vjernošću papa i biskupa uspijevala je obraniti se pred opasnim krivim naučavanjima i žestokim progonima. I tako će biti do sudnjeg dana. Uskrsli joj je zajamčio svoju nazočnost i sigurnost: “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”.

Iz povijesti Crkve također znamo kako je ona u teškim trenutcima imala obilnu pomoć Duha Svetoga. A na raspolaganju joj je bilo “trostruko sredstvo” za život i obranu svojih svetinja. Njezina snaga bijahu kroz stoljeća “učeni, poslušni i sveti ljudi” što ih je Bog podizao u svom  narodu kako bi pred krivovjercima i “prosvijetljenima” branili njezin nauk i cjelovitost kršćanske vjere. Kad su se pak nemoćnima pokazali najveći učenjaci, onda je Duh Sveti okupljao crkvene sabore kako bi “zbor biskupâ” očitovao još jaču snagu, “apostolsku vlast primljenu od Gospodina”. “Duh Sveti i mi odlučismo”, bila je apostolska formula na Jeruzalemskom saboru.  A kad krivovjerci bijahu ustali i proti saborima, onda se oglašavao papa kao najviši i najjači lijek proti svakom krivovjerju. “Ti si Petar, osnov Crkve, koja neće stradati, jer i vrata samog pakla ne će je nadvladati”.

  1. 3.      Otajstvo Krista i Crkve nit vodilja Benediktova pontifikata

 

Svjestan te važnosti papa Ratzinger je odmah početkom svoga pontifikata najavio kako mu je želja posvetiti nakon kateheza o Psalmima svoja razmišljanja tijekom redovitih susreta srijedom “otajstvu odnosa Krista i Crkve”. Crkva je ustanovljena na temelju apostola kao zajednica vjere, nade i ljubavi, a po apostolima, dostižemo samoga Isusa Krista. Crkva se počela rađati kad je nekolicina galilejskih ribara susrela Isusa, i kad su dozvolili da ih osvoji svojim pogledom, glasom, svojim toplim i snažnim pozivom: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” (Mk 1,17; Mt 4,19). Moj ljubljeni prethodnik Ivan Pavao II. na početku je trećeg tisućljeća predložio Crkvi da razmatra lik Krista (usp. Novo millennio ineunte, 16 sl.). Krećući se u istom smjeru, u katehezama što ih danas započinjem, htio bih pokazati kako se upravo svjetlost toga Lika odražava na liku Crkve (usp. Lumen gentium, 1), unatoč ograničenjima i sjenama naše krhke i grešne ljudskosti.

Ratzinger je rođen u Bavarskoj gdje je stoljećima nazočna zdrava pučka pobožnost. Sve što je napisao i objavio zapravo samo su ‘fragmenti’ njegove ispovijedi. On je u bîti, od glave do pete, čovjek Crkve. A promicati dobro Crkve, svim svojim moćima uma i srca, glavna je pokretačka snaga njegovoga razmišljanja, već od malih nogu. Sigurno je tomu osobito doprinijela i činjenica rođenja i krštenja na Veliku Subotu, u sklopu Svetoga trodnevlja kada se rodila Crkva.

U tom smislu mogli bismo promatrati i ovu njegovu povijesnu odluku o odreknuću koju je najavio 11. veljače 2013. oko 11 sati i 45 minuta na konzistoriju kardinala, a koja stupa na snagu, evo, za koju minutu. Objava odreknuća bila je vijest starca Benedikta XVI. koja je promeditirana i protkana dubokom vjerom i intuicijom. Nešto slično kao što je prije 53 godine starac Ivan XXIII., nošen vjerničkom intuicijom, u crkvi sv. Pavla izvan zidina, na svetkovinu obraćenja sv. Pavla, objavio nakanu sazvati ekumenski sabor. (Wolfgang Beinert, “Ecclesiasticus” dalla testa ai piedi. In:  L’Osservatore Romano 24 febbraio 2013).

Otkrivajući u Papinom tekstu Deklaracije duboku vjeru u Krista koji vodi svoju Crkvu, te slušajući glasove suosjećanja ljudi zbog njegovoga hrabrog čina, pisao sam Papi da smo ispunjeni utjehom. ‘Vaša odluka, Sveti Oče, otkriva čistoću duše, snažnu i nepokolebljivu vjeru, snagu poniznosti i blagosti, te veliku hrabrost kojom se zapravo odlikovao svaki korak Vašeg uzornog pontifikata. Zahvalni smo Božjoj Providnosti što smo mogli pratiti Vaš nauk tijekom osam godina Vašeg bogatog služenja. Osobito smo zahvalni na načinu kako ste vršili Petrovu službu: S velikim dostojanstvom, vizijom i hrabrošću’.

S osobitom ljubavlju, ganućem i udivljenjem izgovaram večeras u našoj prvostolnici naš iskreni i srdačni: Hvala! S našom zahvalom uzdižemo Bogu i žarku molitvu, najprije za svetu Crkvu Božju kojoj je Papa tako vjerno i odano služio: Neka se Bog udostoji mir joj udijeliti, ujediniti je i štiti po cijelom krugu zemaljskom, kako bi ustrajala postojanom vjerom u ispovijedanju imena Isusova. Kao vjernici i suvremenici pape Benedikta XVI. očitujemo mu diljem naše nadbiskupije veliku naklonost i blizinu. Večeras želimo posebice moliti  za njega i za njegove velike nakane. Neka ga Gospodin čuva zdrava i nepovrijeđena svojoj svetoj Crkvi. A naš narod, kojeg je toliko volio i cijenio, neka trajno bude vjeran i odan Petrovim nasljednicima.

Neizmjerno smo zahvalni Svetom Ocu što nam je pružio svijetli primjer jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu. Na poseban način smo mu zahvalni jer je u tom vinogradu znao u svakom trenutku ostvariti ono što je najbitnije: Donositi Boga ljudima i dovoditi ljude k Bogu. Završio bih ovo priopćenje s dvije osobite bilješke iz jučerašnjeg njegovog oproštaja s narodom na Trgu svetoga Petra. Uz onu iskrenu i jednostavnu ispovijed kako ga je ‘Gospodin doista vodio i bio mu tako blizu’, on je naglasio i važnost drugih. Premda je kao Papa najodgovorniji za plovidbu, on je jučer rekao da za kormilom Petrove lađe nije bio sam. “Nikada  se nisam osjećao osamljenim u nošenju radosti i tereta petrovske službe; Gospodin mi je stavio blizu mnoge osobe koje su mi velikodušno i s ljubavlju prema Bogu i Crkvi, pomagali i bili mi blizu”. Pozivajući se na odluku koju je učinio ne za svoje dobro, već za dobro Crkve, Papa je dodao je nešto što mi se čini vrlo simpatičnim: Ovim činom “ne ostavljam križa, već na novi način ostajem uz Gospodina Raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra”. A onda poput Krista, koji je na Posljednjoj večeri apostole nazvao prijateljima, i on se obratio kardinalima: “Dragi prijatelji! Bog vodi svoju Crkvu, uvijek je  podupire,  osobito u teškim trenucima. Neka u srcu svakog od nas bude uvijek radosna sigurnost da je Gospodin uz nas, da nas ne napušta, da nam je blizu i grli nas svojom ljubavlju”.

Bože, u tvojim zajednicama diljem svijeta postaje vidljivom jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Neka sjedinjena s papom i biskupima bude opći sakrament spasenja, te kao kvasac i duša društva ostane vjerna svom poslanju, uvijek na službu ljudskoj zajednici dok čovječanstvo ne postane Božjom obitelji. Amen.

† Želimir Puljić, nadbiskup

Katedrala,  28. veljače 2013.

Comments are closed.