NADBISKUPOVA PROPOVIJED NA SVEĆENIČKOJ REKOLEKCIJI 20. 02. 2013.
Benedikt XVI. u borbi za vrjednote i odreknuće službe
Uvod
Pod misom smo razmišljali o dva razgovora, između Mojsija i Jahvea, te između Petra i Isusa kao paradigmi ‘razgovoru Crkve i suvremenog društva’. Zaključili smo kako Jahvin zahtjev Mojsiju neka požuri dolje jer je narod zašao s pravog puta i krenuo naopako, kao i Mojsijeva usrdna molitva da Jahve bude “milostiv i milosrdan” prikladan su uzorak odnosa Crkve i suvremenog svijeta. A da bi Crkva uspješno i odgovorno izvršila svoje poslanje, potrebno joj je, rekli smo, ono što nam je tako zorno sugerirao evanđeoski odlomak u susretu Isusa i Petra. Potrebno joj je poći u dubinu, duc in altum, i ne zadovoljiti se samo površnim naviještajem, sakramentalizacijom ili pak izvanjskom manifestacijom. Ne tražiti utjehu u trenutnim uspjesima, već i u neuspjehu vidjeti putanju osmišljenje svoga rada prema Pavlovoj: “kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12, 10). Poći u dubinu, dakle, znači gledati na svijet nekim drugim i drugačijim očima. Rekli smo nadalje kako je važno da svoj zadatak i misiju vršimo s osjećajem nedostojnosti. Nije naša zasluga da smo ovo što jesmo. To je Božji dar i poklon. I ne smijemo smetnuti s uma da nosimo “skupocjeno blago u glinenim posudama” (2 Kor 4, 7). I konačno valja otvoriti oči kako bismo upoznali svijet u koji smo pozvani donijetui poruku spasenja. A taj svijet ima pozitivne i negativne strane. Ima, dakle, dobrih elemenata kojima se Crkva raduje. Ali, ima loših i negativnih stvari zbog kojih je zabrinuta i žalosna.
- I. Kriza vrjednota u suvremenom drušvu
1. Zapadna je kultura nastajala, kako tvrde povjesničari, na dva osnovna binarija: To su misao i sloboda savjesti (Bewusstsein und Freiheit, rekao bi Viktor Frankl). U društvu u kojem živimo osjećamo i vidimo kako se mitovi tope i nestaju. Kao kršćani posebice smo svjedoci da dvije nosive stvari kršćanskoga zapada proživljavaju svoju krizu: To je demitizacija Krista i kršćanstva, te propadanje Zapadne civilizacije, koju obično nazivamo ‘kršćanskom’. Što se tiče demitizacije Krista dovoljno se sjetiti onih filmova o kojima se prošlih godina puno govorilo, kao napr. ‘Da Vincijev kod’, ‘Isusove kušnje’. Doda li se tomu i one silne laži koje su objavljivane gledom na osobu Isusa Krista, na svećenike i na Crkvu, ne treba čuditi što su neki nadobudni ‘naprednjaci’ predlagali da se za sve optuži Katoličku Crkvu; dapače, da je se proglasi ‘zločinačkom organizacijom’. To se, eto, događa u naše vrijeme preko raznih medija na tlu kršćanske Europe. To je bilo toliko degutantno čitati da je francuski intelektualac, Židov i agnostik Levy Straus izjavo u jednom razgovoru za Corriere della sera: ‘U ovoj medijskoj poplavi antikatolicizma, ja sam na strani Katoličke Crkve’.
Ovdje bi htio spomenuti i događaj rušenja ‘blizanaca’ u New Yorku (11. rujna 2001.) koja je sedam godina kasnije iznjedrila ekonomsku krizu svjetskih razmjera (2008.). To spominjem radi toga što je tom krizom došao u pitanje ´mit sigurnosti´ koji je desetljećima osiguravao civilni razvoj društva na Zapadu. Urušavanjem te sigurnosti neki su opći, moralni i ljudski principi također ubrzano došli u pitanje, kao napr. smisao prava, središnjost obitelji, te obilježje čovjeka koji u sebi ima apsolutnu, ljudsku i božansku vrijednost. A kada ti principi dođu u pitanje, kada ih u društvu nema, onda preostaje pomračenje razuma i životna konfuzija u kojoj nema razloga podnositi plač novorođenoga djeteta, niti bol starca koji jauče. Pogotovu pak nema razloga trpjeti adolescenta kad se buni i kontestira, ili suprugu koju je uhvatila sumnja i nervoza?! Zapravo, kratko rečeno, naša sadašnjost i budućnost ovisi o tomu kako i koliko cijenimo čovjeka.
2. Čini se kako se baš zbog toga ‘zapadna civilizacija’ urušava, jer trajne i vječne vrjednote, kao i savjest čovjeka bivaju sve više pomračene. Odronjava se ‘potporni zid’ na koje se oslanjalo povijesno zdanje Zapada, a to je pojam Boga kojeg se otkrivalo na licima ljudi. Čovjek je, naime, bio slika njegova. Bez Boga smo na visoravni bez proplamsaja neba, bez čvrste i povišene točke odakle se mogu uočiti problemi kako bi ih se stavilo u realne okvire. A okruženje bez njega svodi se na puko ozemlje bez čvrstog uporišta. ‘Zapljuskuju nas valovi nihilizma i stvara se atmosfera koja nas navodi da počinjemo sumnjati u vrijednost osobe’, piše Benedikt XVI., i dodaje kako tada počinjemo sumnjati u samo značenje istine i dobra, a u krajnjoj liniji i u smisao života’ (Lettera sul compito urgente dell’educazione, 2008.). Posljedice toga su opća dezorijentacija i relativizam propisa, zakona i ponašanja, pa je zavladala opća nesigurnost. Nova kulturna stvarnost, pred kojom se nalazimo, nije više kršćanska, nego novopoganska.
Osjeća se na više strana potreba povratka k vrjednotama. ‘To traže roditelji, piše Benedikt XVI., koji su zabrinuti za budućnost svoje djece. To traže učitelji i odgojitelji koji proživljavaju strašnu krizu školstva. To traži društvo u cjelini koje osjeća kako su stavljeni u pitanje temeljne stvari. To traže sami đaci i mladi koji ne žele da ih se prepusti izazovima života. U temeljima krize odgoja zapravo je kriza povjerenja u život, zbog čega je nužno potražiti razloge nade i ponovno stvoriti uvjete odgoja’, pisao je Papa u pismu o odgoju 2008. No, vrjednote onoga što je dobro ili loše, lijepo ili ružno, ne proizvodi se u znanstvenim kabinetima. A ne može ih se ni presnimiti ‘copypastom’. Njih stvaraju i ‘proizvode’ živi ljudi. Zato se i veli kako odgoj nije običan intelektualni čin.
Vrjednote se prenosi životom, a ne znanjem. One nastaju iz iskustva i potvrđuju se svjedočanstvom. ‘Odgaja se onim što se govori, kao i po onomu što se čini. No, najviše se odgaja po onome što je čovjek u dubini svoga bića’ (Ignacije Antiohijski).
3. Zadnja dva desetljeća bila su razdoblje velikih kriza, klimatskih nereda, i ekonomskih potresa, većih ili manjih razmjera. Moglo bi se slikovito kazati kako se radi o pravom tsunamiju koji je zaprijetio koji se zbiva u svijetu, posebice na duhovnom polju. Jer, naveden promjene stvorile su stanje opće nesigurnosti i samoće, pa se čovjeku pričinja da je poput ‘usamljenog astronauta’ u neprijateljski raspoloženom okruženju. Nerijetko mu izgleda da je poput brodara koga valovi mora bacaju amo-tamo u svijetu kulture koja je izgubila svoje temelje. Papa Benedikt XVI. je u tom kontekstu sudionicima kongresa u Veroni (19. listopada 2006.) istakao ‘opasnosti rasta tehnike koja je u raskoraku s moralnim vrjednotama’, te ovo naše vrijeme usporedio s Rimskim carstvom čiju propast nije moglo ništa zaustaviti. Kad je sveti Jeronim sa suzama gledao kako 410. Vizigoti opsjedaju i osvajaju Rim, sv. Augustin mu je odgovorio da to ne treba gledati kao kraj, nego početak nečega novoga. ‘Ovo nije kraj svijeta, nego kraj jednog određenog svijeta’, pisao je sv. Augustin.
S pravom se, dakle, i mi danas pitamo što će biti s nama? Kakva nas budućnost očekuje? Hoćemo li pred spomenutim ‘moralnim tsunamijem’, koji se uspinje i jača, uspjeti spasiti one temeljne vrijednosti kršćanskoga Zapada: Racionalnost, ulogu obitelji, kult umjetnosti i osjećaj za lijepo, te posebice vrhovnu vrijednost čovjeka i neupitnost slobode vjere?! Moći ćemo to učiniti ako budemo imali pred očima dvije temeljne stvari: Prihvatiti najprije da je svijet vrlo kompleksan i kompliciran, te pred takvim svijetom zauzeti stav optimizma; Nismo, naime, bez nade. Svijet nije podijeljen na ‘dobre i loše’ i ne treba ga promatrati u ‘crno-bijeloj’, nego u raznobojnoj tehnici. Zato nam je potrebna sposobnost dobrog razlučivanja u ovom povijesnom trenutku. Jer, rekao bi Maritain, ‘nalazimo se u lažljivom svijetu i u okruženju istinitih lažljivosti’. Svijet, dakle, nije jednostavan, nego vrlo kompleksan. Druga pak stvar koju valja imati jest optimizam koji se nadahnjuje Biblijom, a obilježen je duhom povjerenja u Boga koji vodi povijest i ljudska zbivanja prema nekom cilju. A to često čini i krivudavim putem, čak i preko događaja i zbivanja koja nama mogu izgledati loša.
4. Božja Mudrost izvire iz Pashalnog otajstva i ona ispunja čovjeka sigurnošću usprkos nereda i životnih dvojbi. Valja nam stoga poput Pavla iz Tarza učiti da se ‘snaga i u slabosti usavršuje’. U tom vidu poput njega, osnaženi Božjim duhom, možemo ponavljati kako ‘uživamo u slabostima, progonstvima i tjeskobama poradi Krista, jer, ‘kad smo slabi, onda smo jaki’ (2 Kor 12, 10).
A kao Kristovi sluge znamo da se nalazimo ‘u lađi Crkve koju valovi vremena udaraju sa svih strana’. Ali isto tako znamo i vjerujemo da ona ne može potonuti. Njezino je kormilo, kako veli Pascal, u Božjim rukama’. (B. Pascal, I pensieri, Paoline, Roma, 1979.). Zbog toga i velimo kako se kršćanski optimizam ne temelji na ljudskim razlozima, na povijesnim silnicama, na kulturnim tekovinama ili pak na osobnom prestižu, već na vjeri. Temelj takvog optimizma nije “historia”, nego “metahistoria”, tj. eshatološko kraljevstvo. Na upit, mogu li objektivni razlozi ugroziti vjeru da stvore stanje defetizma i pesimizma, p. Rahner je u jednoj prigodi odgovorio: ‘Ne! Jer, vjera se sastoji upravo u tome da se nada i protiv nade! Ona nas čini hodati i po moru ili stajati uzgor usprkos vjetra i bure.
Zar može biti noći i mraka tamo gdje je Krist, pitao je sveti Irenej (Quomodo vespera, ubi Christus est?). Najjači, dakle, izvor kršćanskog optimizma jest Kristovo Uskrsnuće, ključni događaj povijesti i ljudskih sudbina. Tada je Uskrsnuli uspostavio vječnost dana koji ne poznaje zalaza, tame i noći. Optimizam je utemeljen u Kristovom Uskrsnuću, te zahvaća čovječanstvo i čitav svemir.
II. Papa u borbi za vrjednote i njegovo odreknuće službe
5. „Benedikt XVI. je svojim životom pokazao što znači za vjeru trpjeti, za vjeru se boriti i jasnim načelima izlagati ono što Katolička Crkva naučava“. Čin odreknuća službe smatram dokazom papine veličine i poniznosti. Nije se povukao kad su ga bile snašle velike nevolje zbog onih afera s kojima je bio suočen. A sada se ne odriče službe radi teškoća Crkve, nego radi svojih fizičkih problema zbog kojih više ne može više obavljati odgovornu službu koja traži i snagu tijela. „Benedikt XVI. svoju ostavku tumači starošću i nemogućnošću odgovaranja zahtjevima. To je korektno.
Svi žalimo i ovu smo odluku primili neočekivano i s iznenađenjem. Jer, on nam puno znači, ne samo u Crkvi, nego uopće u svijetu, kao osoba i kao vođa. No, prihvaćamo to kao autentični izričaj poniznosti i veličine Benedikta XVI. Pogođeni smo tom viješću, ali nismo izgubljeni. Znamo da duh Božji vodi Crkvu i da je to Benedikt XVI. učinio snagom Duha koji je i njega vodio kroz ovo vrijeme dok je upravljao Katoličkom Crkvom. Prisjetimo se ipak da je njemu bilo postavljeno pitanje 2010. u knjizi ‘Svjetlo svijeta’, upravo u ono teško vrijeme suočavanja s aferama u Crkvi. Tada ga je novinar upitao razmišljali o povlačenju. Papa je tada odgovorio: ‘Kad je opasnost velika, ne smije se pobjeći. To nije trenutak za povlačenje. Upravo se u takvom trenutku mora ustrajati i izdržati tešku situaciju. To je moje mišljenje. Čovjek može odstupiti u nekom mirnom času ili kad jednostavno više ne može.
Ali ne može se pobjeći u opasnosti i reći da to treba učiniti netko drugi’. To je Benedikt XVI.! Imao je razloga, starac, suočen s problemima, ali je rekao ‘Ne, sad se ne povlačim’.
6. Na dodatno pitanje, međutim, je li uopće moguće zamisliti situaciju u kojoj bi papina ostavka bila primjerena, papa je rekao: ‘Kad papa dođe do jasne spoznaje da psihički, fizički i duhovno više ne može izvršavati nalog svoje službe, tada ima pravo, a možda i obvezu, odstupiti’. U tome je, čini mi se, utemeljena njegova odluka za koju je rekao da ju je donio nakon duljeg propitivanja vlastite savjesti pred Bogom. Sve je dobro odvagao. Iza papinih rečenica čitam papu koji svjesno, odgovorno pristupa zadatku. Shvatio je da ga izdaju snage, vitalnost, pa ne može. Moram iskreno priznati ta me njegova odluka iznenadila i potresla. I žao nam je, jer nam upravo sada treba takav papa: Jasan, zauzet, neustrašiv i otvoren. No, Papa je promeditirao svoju odluku i već je 2010. naznačio mogućnost toga čina. On je prije 10 godina kao Prefekt Kongr. Za nauk vjere u svojoj 75. Godini u susretu s ondašnjim papom Ivanom Pavlom II. napisao ostavku donio je u koverti. Kažu da je Ivan Pavao II. rekao, ‘Tu kovertu stavite u džep, a sad ćemo razgovarati’. Papa nije uvažio njegovu želju za ostavkom, nego je rekao ‘Trebaš mi sada’. Ratzinger je i dalje ostao na čelu Kongregacije za nauk vjere, sve do papine smrti 2005. Kad je predstavio ostavku Ivanu Pavlu II., imao je žarku želju pisati knjigu o Isus Kristu. I to je učinio u tri navrata, ali ne kao umirovleni kardinal, nego kao papa; usprkos velikih napora ip oslova koje je imao. Time je pokazao da je podložan volji Božjoj koja je izražena preko njegove subraće kardinala, a i sada je podložan volji Božjoj kad ne može više voditi Crkvu, ako zbog slabije snage u poodmakloj dobi više ne može odgovoriti na izazove dužnosti Petrova nasljednika.
Simbolično je još nešto iz njegova života, a to je što je svoj prvi papinski palij, kojeg je imao na dan uvođenja u službu kao Petrov nasljednik, ostavio na grobu pape Celestina V., za svog pohoda Akvili, nakon potresa koji je pogodio tu regiju. Celestin V. se, naime, odrekao papinske službe 1294. Papino odreknuće od službe utemeljeno je na Zakoniku crkvenog prava: ‘Ako se dogodi da se rimski prvosvećenik odrekne svoje službe, za valjanost se zahtjeva da odreknuće bude slobodno i da se očituje prema propisima’. To je papa učinio. Znakovito da je papa kao aktivni teolog i sudionik Drugog vatikanskog sabora otvorio Godinu vjere povodom njegove 50. godišnjice. Time i nas tjera, da s tom istom vjerom, prihvatimo njegovu ostavku. Molimo Boga za zdravlje Benedikta XVI. i njegov daljnji rad, ali i za izbor novog pape.
Zadar, 20. veljače 2013.
† Želimir Puljić, nadbiskup